Liječnik mora odmah započeti liječenje antibioticima, čak prije nego dobije laboratorijske rezultate kulture krvi o vrsti bakterija. Odgađanje antibiotskog liječenja znatno smanjuje mogućnost preživljavanja
Zbog mnogih nedoumica kad je riječ o sepsi, bakterijemiji, infekciji, te neprimjerene uporabe tih naziva evo sljedećih definicija:
Infekcija je mikrobijalna pojava karakterizirana upalnim odgovorom na prisutnost ili invaziju mikroorganizama normalno sterilnih tkiva domaćina. Bakterijemija znači prisutnost živih bakterija u krvi.
Sepsa je sustavni odgovor na infekciju (bakterije ili njihovi otrovi u cirkulaciji), a za postavljanje dijagnoze su potrebna dva od sljedećih mjerila:
-temperatura > 38 ͦ C ili < 36 ͦ C
-frekvencija srca >90/min
-frekvencija disanja > 20/min. ili PaCO2 < 32 mmHg
-leukociti >12,0, < 4,0 ili >10% nesegmentiranih
Teška sepsa je sepsa udružena s organskom disfunkcijom, hipoperfuzijom ili hipotenzijom. Hipoperfuzija i perfuzijske abnormalnosti mogu uključivati laktacidozu, oliguriju ili akutne alteracije stanja svijesti.
Septički šok je sepsa s hipotenzijom (sistolički tlak < 90 mmHg ili redukcija sistoličkog tlaka za >40 mmHg od bazalne vrijednosti) unatoč prikladnoj resuscitaciji tekućinama, a uz to su prisutni poremećaji perfuzije (laktacidoza, oligurija, poremećaj svijesti).
Višestruko zatajivanje organskih sustava – prisutnost poremećene funkcije organskih sustava, u bolesnika sa sepsom u kojih se funkcija ne oporavlja bez intervencije.
Sindrom sustavna upalnog odgovora jest sindrom koji se po svojim obilježjima ne razlikuje od sindroma sepse, a i mjerila su mu ista (vidi naprijed), no uzročni čimbenici nisu bakterije i njihovi toksini. (Izvor: www.plivazdravlje.hr).
Simptomi sepse
Oboljeli od sepse tipično ima povišenu temperaturu, srce ubrzano radi (tahikardan je) i ubrzano diše (tahipnoičan je), krvni tlak ostaje normalan. Izraženi su i znakovi uzročne infekcije. Prvi znak razvoja teške sepse ili septičnog šoka može biti smetenost ili smanjena budnost. Krvni tlak općenito pada, no koža je paradoksalno topla. Izražena je i oligurija <0,5 ml/kg/h (naziv koji opisuje smanjenje diureze na manje od 500 ml mokraće u 24h). Kasnije okrajine postaju hladne i blijede uz perifernu cijanozu i marmorizaciju. Zatajivanje pojedinog organa stvara dodatne simptome sa strane zahvaćenog organa. Sepsa se javlja u svim životnim razdobljima. Češća je u novorođenčadi i staraca. Muškarci obolijevaju nešto češće od žena. Čest je uzrok morbiditeta i mortaliteta širom svijeta. Smrtnost sepse ovisi o kliničkoj slici, osobito s obzirom na zahvaćenost pojedinih organskih sustava, hemodinamskim poremećajima, patogenezi, ali i o etiologiji bolesti. Loši prognostički znakovi su veći broj zahvaćenih organskih sustava, hipotermija, leukopenija, šok, diseminirana intravaskularna koagulacija te imunokompromitiranost bolesnika. Ubrzano disanje i hiperventilacija mogu biti prvi znakovi sepse, na što treba misliti osobito kod bolesnika s visokim rizikom od nastanka bolničke sepse. Osim vrućice, sepsa može biti praćena i hipotermijom (tjelesna temperatura niža od 36 °C), što je loš prognostički znak. Porastu temperature često prethode smetnje mikrocirkulacije koje se na koži manifestiraju lividitetom koljena, dojki, okrajina. Tijekom tresavice vrijednosti krvnog tlaka često jako porastu. U kasnijoj fazi septički je bolesnik adinamičan, blijed, mutnog pogleda. Primarni upalni proces koji uzrokuje sepsu može biti i u krvožilnom sustavu (septički tromboflebitis, endokarditis), živčanom sustavu (gnojni meningitis), kao i u koži i potkožnom tkivu (furunkuli, karbunkuli, flegmone). Neke vrste mikroorganizama prodru u krv još u početku same bolesti i tu se razmnožavaju i žive. To se događa kada je njihov stupanj infekcije vrlo visok ili kada u organizam uđu u vrlo velikom broju. U drugim slučajevima mikroorganizmi prodru u krv i krvotok tek nakon što unište otpornost organizma te se počinju razmnožavati. Do sepse (“trovanja krvi”) dolazi najčešće poslije pobačaja ili poslije poroda ako se ne održava potrebna higijena i ne poštuju pravila dezinfekcije. Do sepse može doći isto tako i kod upale krajnika ili kod neliječenja pokvarenih zubi.
Dijagnoza sepse i septički šok
Sepsa se može dijagnosticirati kada osoba s infekcijom bilo gdje u tijelu naglo dobije visoku temperaturu. Ako osoba ima sepsu, obično je broj bijelih krvnih stanica u krvi znatno povećan. Za rast i prepoznavanje zaraznog organizma koriste se kulture krvi (hemokultura). Međutim, bakterije mogu ne rasti u kulturi krvi, naročito ako je osoba uzimala antibiotike. Uzorci za kulturu se uzimaju i iz materijala iskašljanog iz pluća (kutura sputuma), iz mokraće (urinokultura), rana i iz mjesta na kojima kateteri ulaze u tijelo.
Septički šok je stanje u kojem uslijed sepse krvni tlak pada na vrlo nisku vrijednost te ugrožava i sam život. Često su prvi pokazatelji septičnog šoka, čak 24 ili više sati prije nego krvni tlak padne, smanjena duševna živahnost i zbunjenost. Septički šok se najčešće pojavljuje u novorođenčadi, u ljudi iznad 50 godina i ljudi s kompromitiranim imunološkim sistemom. Septični šok predstavlja veći rizik kada je broj bijelih krvnih stanica nizak (leukopenija), što je slučaj u ljudi koji imaju rak, koji uzimaju lijekove protiv raka (kemoterapija) ili koji imaju kronične bolesti, npr. šećerna bolest ili ciroza. Septični šok uzrokuju otrovi koje proizvode neke bakterije i citokini, tvari koje proizvodi imunološki sistem da se bore protiv infekcije. Krvne žile se prošire (dilatiraju) pa uslijed toga pada krvni tlak uprkos povećanju srčane frekvencije i volumena izbačene krvi. Krvne žile mogu postati i propusne, što omogućava tekućini da iziđe iz krvi u tkiva te uzrokuje otoke. Time je smanjen protok krvi i u životno važne (vitalne) organe, naročito bubrege i mozak. Kasnije se krvne žile stegnu u pokušaju da povise krvni tlak, ali se izbačaj krvi iz srca (minutni volumen srca) smanjuje tako da krvni tlak ostaje vrlo nizak.
U rane simptome spadaju tresavica s drhtanjem, nagli porast temperature, topla zacrvenjena koža, vrlo brzi puls i krvni tlak koji raste i pada. Mokrenje ili diureza se smanjuje uprkos povećanog izbačaja krvi iz srca. U kasnijim stadijima temperatura tijela često pada ispod normale. S pogoršanjem šoka neki organi mogu zatajiti, uključujući bubrege (što dovodi do smanjenog stvaranja mokraće), pluća (što uzrokuje poteškoće sa disanjem i nisku količinu kisika u krvi), te srce (uslijed čega dolazi do zadržavanja tekućine i otoka). U krvnim žilama mogu se stvoriti krvni ugrušci. Krvne pretrage pokazuju visok ili nizak broj bijelih krvnih stanica, a broj krvnih pločica može se smanjiti. Nivoi metaboličkih raspadnih proizvoda, npr. ureje, koje se lako mjere u krvi, stalno se povisuju ako bubrezi zataje. EKG može pokazati nepravilnosti srčanog ritma (aritmija), što ukazuje na nedovoljnu opskrbu krvlju srčanog mišića. Za identifikaciju zaraznih bakterija rade se kulture krvi (hemokulture).
Liječenje bolesti
Osnovni je cilj u liječenju sepse eradikacija upalnog žarišta, bilo samo uporabom antibiotika ako je riječ o nekirurškoj sepsi (npr. meningitis sa sepsom, pneumonija sa sepsom, pijelonefritis sa sepsom, bez opstrukcije kanalnog sustava i sl.), a ako je riječ o kirurškoj infekciji (npr. empijem koleciste, apsces gušterače, zagnojena pseudocista gušterače, gnojni peritonitis, gnojni salpingitis, empijem pleure itd.), tad je uz antibiotsku terapiju nužan i kirurški zahvat. Izbor antibiotika će ovisiti o pretpostavljenom mjestu infekcije odnosno pretpostavljenom uzročniku (gram-pozitivnom ili gram-negativnom, aerobnom ili anaerobnom), kao i o uvjetima u kojima je nastala infekcija (kod kuće ili u bolničkim uvjetima, kad se očekuje hospitalni rezistentni soj) i stanju bolesnikovih obrambenih mehanizama (imunokompromitirani su bolesnici skloni nastanku infekcija bakterijama koje u pravilu ne izazivaju ili veoma rijetko bolest u imunokompetentnih osoba). Uz kirurški zahvat i antibiotike, u liječenju je sepse bitna i ostala terapija, nadoknada volumena, korekcija elektrolitskog i acido-baznog statusa, oksigenacija, održavanje cirkulacije i ostalih životnih funkcija.
Bakterijemija uzrokovana kirurškim zahvatom ili postavljanjem katetera u mokraćni sustav obično se ne liječi, ako se kateter brzo ukloni. Međutim, prije nego se podvrgnu takvim postupcima, ljudima koji su izloženi riziku od razvoja teških infekcija – npr. onima s oštećenjem srčanog zaliska ili slabim imunološkim sustavom – općenito se daju antibiotici da se spriječi sepsa. Sepsa je vrlo ozbiljan problem i rizik od smrti je visok. Liječnik mora odmah započeti liječenje antibioticima, čak prije nego dobije rezultate laboratorijskih kultura kojima se utvrđuje vrsta bakterija. Odgađanje antibiotskog liječenja znatno smanjuje mogućnost preživljavanja. Odabir antibiotika za početno liječenje (empirijska antibiotska terapija) temelji se na vjerojatnosti da su prisutne baš određene vrste bakterija (s obzirom na sijelo infekcije i kliničku sliku bolesti). Dakle, izbor antibiotika ovisi o tome gdje infekcija započinje – mokraćni sustav, usta, pluća, crijeva ili neko drugo sijelo. Često se zajedno daju dva antibiotika da se poveća vjerojatnost ubijanja bakterija. Kasnije, kada se dobiju rezultati kulture, liječnik može zamijeniti antibiotik najučinkovitijim protiv specifičnih bakterija koje su uzročnik infekcije (nađene su u kulturi). U nekim slučajevima može biti potreban kirurški zahvat da ukloni izvor infekcije, npr. neki apsces.
http://www.dnevno.hr/
