Kako vaspitati dete bez vikanja i kazni

Sve što vam se činilo kao vešto kontrolisanje svojih živaca i sebe u nekim napetim situacijama, pašće u vodu onog trenutka kada postanete roditelj. Ako ste pre dok ste bili sami mislili za sebe da ste osoba koja ume da kontroliše situaciju ili koju ne može niko da istera iz takta, znajte da postoji jedno malo biće koje će to veoma lako staviti na proveru i iskušavati vas do krajnjih granica i to sa svega nepunih godinu dana života, vaša beba.

Deca tj. bebe pokazuju sklonost već sa svojih godinu dana, a to je uglavnom period intenzivnog otkrivanja sveta oko sebe, da upadaju u nevolje razne vrste i da rade stvari koje počinju da vas prosto nerviraju. Tada će se kod vas po prvi put pojaviti potreba da neko ponašanje sankcionišete ili da sprečite vašu bebu u pokušaju da npr. svuče stoljnak sa stola sa sve stvarima koji se nalaze na njemu. Sećam se da je Andrej jedan period bio opsednut kablovima i utičnicama, mislila sam da to stanje nikad proći neće.

Ako mislite da je rano da vaspitavate tako malo dete i da ga učite šta se sme a šta ne, varate se, sada je pravo vreme za to. Često možete dobiti komentar od starijih, pogotovo baka i deka da ga pustite jer “još je mali, šta on zna”, međutim nije tako. A zašto? Kao prvo, da biste usadili ideju o tome šta je dobro a šta je loše. Proći će dosta vremena dok dete to stvarno shvati ali sad je vreme da se uči. Drugo, tako ga učite samokontroli i poštovanju osećanja drugih oko njega. Onog trenutka kada dete prestane da bude usresređeno samo na sebe i svoje potrebe, postaje zahvaljujući ovome osećajno i pažljivo dete.

Svaki ekstrem u vaspitavanju deteta ne valja pa tako ni onaj gde izigravate policajca (pa posle imate dete koje kada nije sa vama se ponaša kao pušteno sa lanca) a ni onaj gde je sve dopušteno, i da, znam da je nekad stvarno teško izbalansirati onaj pravi metod a to ćete najbolje uraditi ako poznajete dovoljno karakter vašeg deteta i ako reagujete od situacije do situacije. Andrej je npr. dete kome je potrebno dobro objasniti zašto nešto ne treba da radi, dok neku decu je npr. dovoljno samo pogledati strogo i jednom nešto reći i ona se povlače (moja mama kaže da sam ja bila jedna od te dece), dakle sve zavisi i od deteta.


Reč “NE”

Moćna reč koja ako se ne upotrebljava kako treba vam ne vredi apsolutno ništa. Ako na vaše “ne” dete odgovara osmehom, česta greška koju roditelji prave je da se takođe osmehnu. Ono se smeje a vi pokušavate da ga vaspitate, potrebno je da u tom trenutku, koliko god taj osmeh bio nešto najlepše što vidite, zadržite ozbiljnost i ostanete dosledni i sprovedete ono što ste naumili do kraja jer je to u ovom trenutku najvažnije. Ako niste dosledni, gubite kredibilitet.

Opet ću spomenuti kao primer Andreja i njegovu faza igranja sa kablovima. Dugo je trebalo da shvati da je to opasno što radi ali smo bili uporni da ga svaki put od toga odvratimo. Ako dete posle vaša dva “ne”, ne reaguje, priđite detetu i udaljite ga od gajtana za koji se zainteresovao. Pokušajte da mu skrenete pažnju na nešto totalno drugo, na drugom kraju sobe. Uradite nešto neočekivano što će naterati vaše dete da zaboravi ono što je prvo radilo.

Ako non stop govorite reč “ne”, pritom ne radeći ništa drugo, gubi se efekat same reči. Zamislite da za vama po kući uvek ide neko svaki dan i viče “Ne! Ne! Ne!”, verovatno biste počeli ili da ignorišete tu osobu ili će toliko početi da vas nervira da ćete raditi sve suprotno od tog “ne” samo u inat. Rešenje za to je da uvek uz jedno “ne” se ponudi i jedno “da”. Npr. kada je Andrej hteo da ubaci sve kockice ispod kreveta, što je značilo da pola više nećemo naći, rekla sam mu “Nemoj da bacaš kocke ispod, evo mama je našla ovu lepu kesu, ubacuj tu, pa ćemo zajedno da šuškamo sa kesom.” Naravno da mu je bilo interesantnije da prekine sa tim što je radio i da vidi kako kocke proizvode zvuk u kesi.

Nagrada umesto kazne

Kada su deca suviše mala ona ne shvataju kaznu jer ne razumeju zašto su kažnjena, kao npr. odlazak u ćošak, za koju smatram da je delotvoran način kazne, ali ne kod male dece. Umesto toga, obratite pažnju na dobro ponašanje, tj. pohvalite uvek kada vidite da dete uradi nešto dobro. Ako vidite da dete vraća kocke u kutiju samo, pohvalite ga za to, vremenom će shvatiti obrazac. Još jedan način je da kada dete prospe nešto ili baci nešto, samo to pokupi odnosno da vam pomogne u sklanjanju istog. Andrej je jednom sedeo u stolici i bacio je automobil na šta sam ja rekla da ne želim da mu podignem i ako hoće da se igra i dalje sa tim automobilom, da mora sam da ga podigne sa poda.

Humor je lek

U ovoj kategoriji discipline, koja je jako efikasno sredstvo da privolite vaše dete na neku radnju, je kod nas posebno zadužen tata. Pa tako kada Andrej odbija da se obuče, umesto bezuspešnog preganjanja sa njim, prekida se sve sa šalom. Onda tata uhvati da se sam oblači sa njegovim stvarima što dovodi do toga da Andrej traži natrag svoje stvari da mu ja obučem, ili uzme njegovog omiljenog medu pa ga meda oblači umesto nas i td. Kada Andrej krene da kao plače (znate onaj folirajući plač) mi napravimo neku smešnu grimasu ili ga imitiramo i onda on prestane. Naravno šalu upotrebljavajte samo kada nisu neke opasne situacije gde morate ostati ozbiljni.

Obuzdajte bes

Nekada se desi da deca nešto slome i da to bude od neke vrednosti. Koliko god vama bilo žao određenog predmeta, nemojte se razbesneti u tom trenutku. Objasnite detetu da je ono što je uradilo bilo loše i zašto. Tako mala deca gledaju na sve oko sebe kao predmet za igru pa tako kada nešto polome možete npr. reći “To nije bila igračka, to je bila mamina činija. Sada je mama tužna jer si ti to slomio i ne može da se popravi.” Mislim da je bitnije, iako nekad deluje teško, dete naučiti ispravnom ponašanju na duže staze nego što ćete pobesneti na njega zbog jedne obične činije. Ako se desi i da vičete, a sigurno će se nekad desiti, posle kada se smirite pričajte sa detetom i dajte mu do znanja da ste bili ljuti ali da to ne znači da ga ne volite.

Kada je Andrej jednom slučajno ispustio šolju jogurta i prosuo na sebe naravno da nisam mogla da se ljutim i da primenjujem neku disciplinu ali kada bi to uradio namerno, bilo bi skroz drugačije. Ako je ikako moguće napravite svoj dom što bezbednijim za vaše dete da biste što manje stvari zabranjivali, tj. dabiste što manje koristili reč „ne“. Sigurno nije potrebno da svuda stoje činijice, vaznice i ostale sitnice za koje znate da dete može da uzme i slomije ih ili neke jako vama bitne knjige koje može da pocepa.

Nikada nisam volela kada neko razmišlja po principu da dete ne može imati svoje brige i da nije vredno saslušati ga kada nešto želi. Andrej me je naučio da kada mu nešto objasnim i ako kažem da ćemo posle to da radimo a ne sada, da ne dozvolim sebi da ne ispunim to obećanje, tako malo dete a zapamtilo je šta sam mu rekla. Samo mogu da zamislim koliko nepoverenja bi moje dete u mene steklo kada bih više puta prekršila datu reč ili kada bih njegove probleme smatrala ne bitnim. Takođe, kao i mi odrasli tako i mala deca vole da imaju malo kontrole nad svojim životom, pa npr. ja Andreju uvek ponudim da bira koju portiklu želi da stavi (jedan je žuta sa pingvinom, druga je bela sa leptirom), pitam da li želi jogurt ili mleko, da li želi bananu ili jabuku i td.

Niko nije savršen pa tako ni mi roditelji pa će se dešavati da pravimo greške sa decom da nekada popustimo ili izgubimo živce, bitno je da to ne pređe u stalno ponašanje prema detetu i da ipak strpljenje bude na našoj strani. Moramo mi biti odgovorni i pravični ako želimo da i oni jednog dana to postanu. Ja se nadam da ja za sada dobro činim, bar se trudim, a to želim i vama jer naša deca to zaslužuju.

P.S. Inspiraciju za ovaj tekst sam dobila čitajući knjigu “Šta da očekujete u prvoj godini” od Kreativnog centra, gde je na veoma lep način objašnjeno psihičko i fizičko napredovanje vašeg deteta iz meseca u mesec.

Kako lečiti prehladu kod dece bez antibiotika

Sigurno se svake godine počevši od septembra pa do proleća vi i vaše dete suočavate sa prehladom, bolovima u grlu, raznim virusima, pogotovo deca u kolektivu su sklona čestim prehladama. Normalno je da želite da vaše dete što pre ozdravi, međutim pričajući sa roditeljima sam primetila da veoma često traže od doktora ili očekuju da im se prepiše antibiotik za lečenje obične prehlade. Dosta me je iznenadilo u kojoj meri je rasprostranjeno takvo mišljenje, s obzirom da znamo da antibiotici ne leče viruse niti bilo koji simptom prehlade, već bakterije.

Davanjem antibiotika detetu i kad mu treba i kad mu ne treba može napraviti totalni kontraefekat. Osim što će se vremenom stvoriti otpor organizma na određeni antibiotik pa se mora preći na jači kada se stvarno razboli, tako se slabi i detetov imunitet jer prosto ne dozvoljavate da se samo izbori za prehladom ili gripom i tako dugoročno stvori u svom telu odbranu od istih. I tako uhvatite sebe kako se vrtite u krug, antibiotik, oslabljen imunitet, opet prehlada, opet anitbiotik. Antibiotici uništavaju i dobru crevnu floru, pa zašto biste rizikovali da se vaše dete jednog dana bori sa problemima u želucu.

Kada se Andrej prehladi ovo je naš način u borbi sa virusima bez upotrebe antibiotika.

* Kada se pojave slinice odmah pristupite vadjenju istih sa pumpicom za nos, ne dozvolite da dugo stoje u nosu jer dete to guta pa se lako pojavi kašalj.

* Koristite slani rastvor za nos, ima da se kupi u apoteci a možete i sami napraviti veoma jednostavno. Pola kašičice soli u 250 ml prokuvane vode. Pravite svaki dan novi rastvor zbog skupljanja bakterija u njemu.

* Jako važna stvar a to je, nemojte ubrizgavati detetu u nos ni jedne kupovne kapi za nos, tj. one za otpušavanje nosa, čak i ona na kojima piše da su za bebe i malu decu. Dovoljno je da redovno čistite detetu nos i ako je mnogo zapušen da koristite rastvor koji će rastvoriti sline da bi lakše izašle.

* Temperaturu ne skidajte dok ne dostigne stadijum 38,5 stepeni, pustite organizam da se sam bori

* Neka dete pije što više tečnosti, poudite veoma često, pa neka bude i po gutljaj ali znači zbog lakšeg razgrađivanja sluzi kada se pojavi kašalj.

* Budite oprezni i sa sirupima za kašalj, raspitajte se u apoteci koji je za koji kašalj i kako se tačno primenjuje, jer ako dete pije neki za smirivanje kašlja to  ne pomaže izbacivanju sluzi, što opet nije dobro.

*Znam da ovo baš nije ni prijatnog mirisa ni ukusa ali probajte da napravite i date detetu med i beli luk (nama je uspelo). Na pet kašika meda ide jedan čen belog luka koji će te sitno iseckati i staviti da odstoji par sati u medu. Kada se konzumira pokušajte da uhvatite malo na kašičicu meda i jedan delić luka da dete proguta, ako mu mnogo smeta nek popije odmah vodu posle da ispere brže ukus iz usta. Ovde naravno pričam o deci starijoj od godinu dana koja smeju da jedu med.

* Da biste poboljšali otpornost organizma generalno a i dok traje prehlada, dajte uvek detetu po jednu kašičicu meda na dan. Možete da probate i sa propolis kapima koje se kapaju u sok ili vodu.

* Neka dete jede laganiju hranu i ono što želi, jaka i začinjena hrana smeta stomaku a i uglavnom se tad i nema neki apetit (znate i po sebi kako se osećate kada se razbolite). Zna se, supa obavezno i to topla.



Nekad, zbog dužine trajanja prehlade ili nastanka sinusne infekcije mora se pristupiti uzimanju antibiotika i tu stvarno ne možete ništa da uradite osim da poslušate lekara. Medjutim, da bi vaše dete lakše prebrodilo uzimanje leka, potrebno je da jede bar neku hranu koju ću navesti da bi očuvalo svoj organizam i želudac. Jogurt je odličan jer sadrži u sebi bakterije koje potpomažu dobru regulaciji želuca i creva, kefir, zeleno povrće, brusnica takođe (možete i sok a možda još bolje suvu brusnicu pa neka dete gricka između obroka). Raspitajte se kod pedijatra da li je možda potrebno za uzimanjem nekog probiotika.

Antibiotici su neophodni lekovi i moraju se nekad uzimati ali uvek se zapitajte kada i koliko dugo, pričajte sa pedijatrom o svemu što vam se nameće kao pitanje i tako ćete otkloniti sumnju ili se ponekad razuveriti da li treba davati detetu lekove ili ne.

ALARMANTNO: Izmišljaju bolesti i ljude "truju" ljekovima

Bivši direktor pariške bolnice Necker Dr. Philippe Even i zastupnik francuskog parlamenta i liječnik Bernard Debre u novoobjavljenoj knjizi “4000 korisnih, beskorisnih i opasnih lijekova” naveli su da je polovina lijekova koji se izdaju na recept u Francuskoj nepotrebna i potpuno neučinkovita, a pet posto ih je opasno za zdravlje pacijenata. Liječnici su, tvrde, izmanipulirani od farmaceuta, a šefovi zdravstvenog sustava su upleteni u tu “narkomafiju” kako bi od države izvukli što više novca.

No, i prije francuskih kolega, naša liječnica i internistica dr. Lidija Gajski upustila se u istraživanje (ne)učinkovitosti lijekova, kao i sprege farmaceutske industrije i liječnika koji pacijente “pumpaju” nepotrebnim lijekovima, a zauzvrat bivaju nagrađeni. Objavila je 2009. godine knjigu “Lijekovi ili priča o obmani” koja se gotovo na identičan način bavi prijevarom koju sada obrađuju i francuski liječnici. Danas, Gajski donosi nove spoznaje o korupciji u zdravstvu, kao i lošim i dobrim lijekovima, nadriliječništvu...


» Kolika je danas sprega farmaceuta i liječnika?

Sprega farmaceutske, odnosno medicinske industrije i liječnika vrlo je proširena, mogli bismo reći sveprisutna i bitno utječe ne samo na ustroj i funkcioniranje zdravstvenih sustava već oblikuje i samu koncepciju bolesti i liječenja. Proizvođači lijekova danas financiraju značajan dio istraživanja vezanih uz lijekove, a liječnici-znanstvenici pomažu im iznjedriti poželjne rezultate. Kroz profesionalnu izobrazbu u režiji kompanija, liječnici-nastavnici te krivotvorene nalaze distribuiraju kliničarima, a preko korumpiranih medija širokoj javnosti. U državnim agencijama i osiguravajućim kućama liječnici-eksperti odobravaju farmaceutske proizvode za tržište i stavljaju ih na liste obaveznog osiguranja.

U zdravstvenoj administraciji liječnici-savjetodavci uređuju politiku lijekova u interesu njihovih proizvođača, a pri zakonodavnoj vlasti kroje zakone po njihovoj mjeri. Sve te uloge i funkcije obnaša tek par desetaka vodećih medicinskih stručnjaka u zemlji poput naše, i oni su najodgovorniji, uz političare, za činjenicu da su zdravstveni sustavi pretvoreni u eldorado tvornica lijekova i druge medicinske industrije. Oni su za to, naravno, dobro nagrađeni – novcem, profesionalnim ugledom, pa i političkom moći. Korupcija u ordinacijama manje je bitna, ne samo zato što su darovi skromniji, već i stoga što „obični“ liječnici praktičari nisu ni svjesni da su korumpirani.

» Jesu li vas kada pokušali podmitit? Jeste li vi kada prihvatili neko sponzorsko putovanje?

-Kao i većini liječnika, i meni su farmaceutski predstavnici dolazili s raznoraznim ponudama. Zastupnik jedne slovenske tvrtke nudio je novac za svakog pacijenta kojem bih propisala njihov lijek; bio je samo jednom i nikad više. Istina, svojedobno sam pohodila nekoliko plaćenih kongresa i simpozija, no pošto sam počela istraživati i stekla uvid u razmjere i korijene korupcije, potpuno sam prestala odlaziti na takve, u suštini marketinške skupove. Od predstavnika medicinskog establišmenta često se može čuti da je suradnja s farmaceutskim kompanijama u medicinskoj edukaciji nužna zbog nestašice javnih izvora financiranja. To je potpuna neistina. Skromnijim planiranjem stručnih sastanaka i predavanja profesionalna izobrazba može se provoditi i uz mala sredstva. Sadržaj međunarodnih kongresa dostupan je na internetu, kao i stručni članci i časopisi koji se na jednostavan način mogu distribuirati liječnicima.

» Rekli ste da je ‘farmaceutski kompleks do te mjere ekspandirao da je potrošio bolesne ljude i sada ulazi među zdrave na način da ih pretvara u bolesne i na njima zarađuje”. Možete li mi malo elaborirati tu svoju izjavu.

- Do unatrag pedesetak godina farmaceutska je industrija mogla u isto vrijeme i zarađivati i liječiti ljude. Međutim, u zadnjih je nekoliko desetljeća na plodnom tlu medicine i zdravstva, gdje joj nitko nije postavio granice, toliko narasla da je te dvije zadaće postalo nemoguće pomiriti. Naprosto je došlo do „zasićenja tržišta“ bolesnih ljudi. Da bi se dalje zarađivalo, trebalo je krenuti među zdrave.

» Kojim je to sve modelima populacija zdravih ljudi pretvorena u korisnike farmakoterapije?
-Postoji više modela. Jedan od njih je koncept čimbenika rizika. Kolesterol je proglašen faktorom rizika za srčani udar, povišeni tlak za moždanu kap, šećer za otkazivanje bubrega i sljepoću... Ljudi s povišenim vrijednostima ovih parametara proglašavaju se rizičnima i nude im se lijekovi radi sprečavanja bolesti u budućnosti. Jasno je da visoki tlak i šećer treba liječiti; riječ je o stanjima koja stvaraju tegobe i tu smo na terenu tradicionalne medicine koja liječi ljude u patnji.

Međutim, na normalnim, prosječnim razinama ovih parametara, a naročito na niskim vrijednostima koje se u zadnje vrijeme nude kao ciljne, korist od liječenja je zanemariva ili ne postoji. Kliničkim smjernicama koje sustavno snižavaju normalne vrijednosti kolesterola, tlaka i u manjoj mjeri šećera, a koje bez znanstvenih uporišta formuliraju male skupine kliničara vezanih uz farmaceutsku industriju, dovedeni smo u situaciju da je danas u zemljama zapadne Europe 70-80 posto starijeg stanovništva podložno primjeni barem jednog preventivnog kardiovaskularnog preparata.

» Koji je model primijenjen u slučaju osteoporoze? Je li to doista izmišljena bolest?

- U slučaju osteoporoze primIjenjen je model po kojem je mladost proglašena zdravljem, a starost bolešću. Definicija bolesti kojom se danas služimo stvorena je tek 1994., i to na način da je za normalnu uzeta gustoća kostiju žene između 20 i 30 godina. Gubitak kalcija fiziološki je proces vezan uz starenje i ovakva je kontroverzna definicija dovela do toga da žene u pedesetoj imaju značajnu šansu da im se „otkrije“ osteopenija, a one u sedamdesetoj osteoporoza. Mogu se složiti s time da je legitimno i ispravno nastojati odgoditi starost i njezine manifestacije, ma koliko ona bila fiziološka. Međutim, lijekovi koji nam se za to na ovom području nude upitne su učinkovitosti i nisu bez nuspojava.

» Imamo li još primjera ‘izmišljenih’ bolesti?

- Naravno. Bolesti se izmišljaju na način da se (kvazi)znanstvenim istraživanjima dokaže učinak farmaceutskog preparata u određenim stanjima. To mogu biti fiziološka ili granična stanja i prolazni poremećaji. Onda se ona proglase bolestima. Primjeri – menopauza, „premenstrualni sindrom“, erektilna disfunkcija (spolne poteškoće u muškaraca). Od Helicobactera pylori, bakterije koja živi u sluznici želuca 60 posto ljudi, početkom devedesetih godina stvorena je nova bolest; nova klasa lijekova u vezi s tim do kraja devedesetih postala je jedna od najpropisivanijih. Od čitavog niza novostvorenih psihijatrijskih oboljenja spomenut ću samo socijalnu fobiju – strah od javnog nastupa; liječi se antidepresivima. Proizvođači preparata za rast kose i ćelavost nastoje proglasiti bolešću; moglo bi se dogoditi da uskoro osvane pod nekom šifrom u klasifikaciji kožnih oboljenja.

» Rekli ste da su uz pomoć utjecajnih, ali i podmićenih znanstvenika i liječnika proširili granice bolesti, kao i indikacije za lijekove. Može li detaljnije objašnjenje?

- Scenarij je sličan već opisanom. U istraživanjima plaćenim od farmaceutskih kompanija znanstvenici „nađu“ da pripravak djeluje i u blagim ili povremenim formama bolesti. Onda odbor eksperata s platnog popisa tih istih kompanija i te oblike bolesti koji se ranije nisu liječili, proglasi patološkima i podložnima terapiji. Na taj način proširene su granice bolesti poput astme i depresije. Širenje indikacija za lijekove ostvaruje se na sličan način, kad istraživanja „dokažu“ učinak preparata u novim stanjima i na novim populacijama. Lijekovi za kolesterol u desetak su godina od pripravaka indiciranih u uskim skupinama srčanih bolesnika, prerasli u antiaterosklerotske lijekove koje se može uvesti većini ljudi iznad pedesete. Antidepresivi, nekad davani samo za teže oblike depresije, danas imaju i do dvanaest indikacija koje uključuju i blaže anksiozne poremećaje.

» Možete li mi navesti za koje bolesti se najčešće propisuju nepotrebni lijekovi?

- U prvom redu za kardiovaskularne bolesti. Na tom se polju naročito afirmirao koncept prevencije, pa se, s ciljem sprečavanja bolesti poput srčanog i moždanog udara, velike količine lijekova daju širokoj populaciji zdravih ljudi. Primjeri – lijekovi za snižavanje masnoće, šećera u krvi i krvnog tlaka, neki pripravci protiv zgrušavanja (npr. aspirin); učinak – skroman ili nepostojeći. Na području psihijatrije društvene i interpersonalne teškoće pretvorene su u medicinske, podložne farmakoterapiji i drugim medicinskim postupcima koji ih, naravno, ne mogu riješiti.

» Što je s depresijom?

- Depresija je tipični primjer medikalizacije; od razmjerno rijetke psihijatrijske bolesti, u dvadesetak je godina „narasla“ do jednog od najvećih globalnih zdravstvenih problema. Usporedno s tim rasla je i potrošnja antidepresiva; djelotvornost (osim u teškim slikama depresije) – na razini placeba (tableta s brašnom ili šećerom).

» A s liječenjem tumora?

- Na području onkologije, odnosno liječenja raka, često se primjenjuje beskorisna kemoterapija, ne samo zbog pritiska farmaceutske industrije nego i stoga što se bolesniku i obitelji želi ostaviti nada i dojam da se još nešto radi i poduzima.

» Možete li mi se osvrnuti i na skupe, a ponekad i nepotrebne pretrage poput “svemogućih” dijagnostičkih slikovnih prikaza (rendgen, ultrazvučne pretrage, color doppler, magnetska rezonancija i kompjutorizirana tomografija)...

- Ono što vrijedi za lijekove, u značajnoj se mjeri može reći i za dijagnostičke pretrage. Pod pritiskom proizvođača medicinskih aparata, potrošnog materijala, biokemijskih i drugih testova i reagencija, u primjenu ulaze postupci čija je svrhovitost nerijetko upitna. Premda je razvoj medicinske tehnologije na području dijagnostike donio i neupitnu dobrobit, sustav njezine evaluacije krajnje je neadekvatan, ako uopće postoji. Kritični i odgovorni medicinski stručnjaci upozoravaju na to da neke od pretraga ne predstavljaju ništa više od „još jedne lijepe slike“, i ne samo da ne poboljšavaju ishod liječenja već mogu nanijeti štetu.

» Imate li neke konkretne primjere?

- Za primjer se može uzeti CT koronarografija koja se i u nas izvodi u nekim privatnim poliklinikama. No pretjeruje se i s puno manje sofisticiranom dijagnostikom. Ovoliki broj laboratorijskih pretraga sasvim sigurno nije potreban, kao ni rendgensko snimanje pluća prije svake operacije; „doppler“ vratnih i nožnih arterija ordinira se prečesto, bez stvarnih kliničkih indikacija; denzitometrija je u načelu nepotrebna dijagnostička metoda. Naročito je sporan probir, odnosno potraga za rizičnim osobama i onima u početnoj fazi bolesti.

Dok se probir ginekološkog karcinoma jednostavnim i razmjerno pouzdanim Papa-testom može smatrati primjerom korisnog skrininga, istraživanja su pokazala da je mamografija u smislu probira raka dojke gotovo beskorisna, a PSA u smislu probira raka prostate vrlo problematičan. Skrining karcinoma debelog crijeva koji se u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina provodi kao Nacionalni program, konzumirao je ogromna sredstva i kadrovske resurse (kolonoskopija) bez jasnog vrednovanja rezultata, odnosno koristi.

» Ima li u medicini nepotrebnih kirurških zahvata?

- Sasvim sigurno. Široka dijagnostička obrada i probir rezultiraju i značajnim brojem lažno pozitivnih nalaza, pa se pacijenti podvrgavaju nepotrebnim kirurškim zahvatima koji su nekad povezani s ozbiljnim komplikacijama; primjer – nepotrebne operacije kvržica u dojci. Proizvođači umjetnih zglobova, ortopedskih vijaka i pločica, srčanih elektrostimulatora i stentova, umjetnih pužnica, kirurških instrumenata – svi su oni zainteresirani za što više operacija. Pritom se nerijetko radi o novim, nedovoljno ispitanim proizvodima, pa se onda dogodi da 93.000 ljudi širom svijeta, od kojih tristotinjak u nas, mora eksplantirati (izvaditi) nedavno ugrađene skupe, „najnovije i najbolje“ proteze kuka jer se naknadno našlo da su štetne za zdravlje.

I liječnici su motivirani za promicanje nove tehnologije jer na njezinoj primjeni, odnosno uvođenju u zdravstveni sustav, izgrađuju svoje profesionalne karijere i prestiž. U SAD-u je u tijeku suđenje liječnicima koji su nepotrebno ugrađivali stentove (intravaskularne proteze) u srčane arterije svojih bolesnika. U svemu tome nije bez značenja agresivni mentalni sklop modernog liječnika, koji je sve manje vođen idejom dobrobiti bolesnika, a sve češće gleda što bi se s njime još moglo učiniti. Brojne su žene s indikacijom za vađenje maternice ginekolozi uvjerili da im ne trebaju ni jajnici, pa su nakon operacije ostale i bez zdravih, nerijetko još funkcionalnih jajnika.

» Što s pripravcima, dodacima prehrani koji se reklamiraju i prodaju u ljekarnama? Kolika je njihova učinkovitost?

- Kad je gotovo polovina onoga što se propisuje na recept bekorisno, možete misliti koliko je toga nepotrebnog izvan sustava zdravstvnog osiguranja! Da bi dodatak hrani, odnosno pomoćno ljekovito sredstvo dobili dozvolu za promet, moraju zadovoljiti kriterij neškodljivosti; učinkovitost nitko ne ispituje. Stoga je većina tvrdnji o korisnosti tih pripravaka bez ikakavog znanstvenog uporišta, a te lažne tvrdnje vrlo se rijetko sankcioniraju. Proizvođači zlorabe naivnost i povjerenje kupaca.

Žao mi je umirovljenika koji nemali dio svojih penzija nepotrebno ostavljaju u ljekarnama. Ja svojim pacijentima savjetujem da primjenjuju samo preparate za koje su se osobno osvjedočili da im koriste, i to ako unutar zdravstvenog sustava nisu pronašli rješenje za svoju zdravstvenu tegobu. Ako nemaju smetnji, ne bi trebali nasjedati na uvjeravanja o preventivnim i zaštitnim svojstvima kojekakvih pripravaka. Inače, jako mi smeta ona – „za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ...“ Liječnici malo znaju o tim preparatima i nisu dužni o njima informirati bolesnike. Imaju dovoljno drugog posla.

» Što mislite o vračarama na televizijama koje ljude u nevolji zovu u noćnim satima, a onda im ovi pretkazuju tok bolesti i slično. Bi li takve emisije trebalo zabraniti?

-Medicina je iznimno plodno tlo za prevarante i manipulatore, kako za one motivirane lakom zaradom, tako i za one s mesijanskim porivima i ambicijama. Drske prijevare i krajnje neetična iznuđivanja trebalo bi zabraniti i kažnjavati. Međutim, regulacija na širokom području tzv. alternativne/komplementarne medicine, koja je bez daljnjega potrebna, ne bi se trebala temeljiti na zabranama i sankcijama. Na tom području ima objektivno djelotvornih terapijskih metoda (dijagnostičke su upitne i tu bi se trebalo držati službene medicine), a i kad nema strogo znanstveno dokazive koristi, ostaje placebo učinak koji nipošto ne treba odbaciti.

Ne slažem se s dogmatičnim stavom ortodoksnih znanstvenika i liječnika koji „alternativcima“ odriču pravo liječenja, to više što je znanost na koju se pozivaju prepuna ograničenja i zloporaba, a suvremena medicina sve manje ispunjava očekivanja ljudi. Bilo bi pametnije i poštenije da svi mi „usustavljeni“ znanstvenici i liječnici najprije pometemo pred vlastitim vratima, tj. da se oslobodimo nadriliječništva koje sami prakticiramo, kao i tehnokratsko-birokratskog mentaliteta koji smo prigrlili.





SLOBODNADALMACIJA.HR

Krivo omraženi: 5 dokaza da "pametni" ugljikohidrati ne debljaju

Prehrana koja sadrži određenu vrstu ugljikohidrata, odnosno rezistentni škrob, malo je poznata tajna mršavljenja bez jo-jo efekta. Stotine studija dokazale su da rezistentan otporan škrob suzbija glad i apetit, sagorijeva više kalorija, puni nas energijom i suzbija stres te smanjuje kolesterol.

Rezistentni škrob se nalazi u namirnicama kao što su krumpir, riža, leća, mahunarke, slatki krumpir ili batat, itd. 

"Bitno je istaknuti i prebiotički učinak ugljikohidrata, odnosno inulina koji kao neprobavljivi ugljikohidrat posjeduje prebiotički učinak što znači da povoljno djeluje na crijevnu mikrofloru i mršavljenje"

No, s druge strane, ni tu stvari nisu crno-bijele, jer svaka od tih namirnica može imati povoljan ili pak nepovoljan učinak na hormonalni sustav, time i mršavljenje. Drugim riječima: jesti krumpir i rižu te mršavjeti – nije posve jednostavno. Prehrana je biokemijska realnost i ne odgovara uvijek prejednostavnom poopćavanju.

Donosimo 5 razloga zašto biste trebali jesti ugljikohidrate koji sadrže rezistentni škrob ako želite smršavjeti i ostati vitki. 

1. Ugljikohidrati vas čine sitima 

Rezistentni ugljikohidrati duže vas čine sitima jer se probavljaju sporije od drugih vrsta hrane, te stvaraju osjećaj sitosti i u mozgu i u trbuhu. Sudionici jednog istraživanja koji su u jednom obroku dnevno jeli rezistentni škrob, tijekom idućeg dana pojeli su 10 posto manje kalorija (za prosječnu ženu oko 150 do 200 kalorija manje). Pročitajte i 6 varljivih namirnica krcatih ugljikohidratima.

"Ugljikohidrate treba jesti u kombinaciji s vlaknima"

2. Ugljikohidrati kontroliraju šećer u krvi i dijabetes

Pravilna kombinacija ugljikohidrata i drugih namirnica najbolji je način za kontroliranje šećera u krvi i dijabetesa. U jednoj studiji ispitanici koji su konzumirali dijetu bogatu rezistentnim škrobom smanjili su razinu šećera u krvi i inzulin za 38 posto. Ugljikohidrate treba jesti u kombinaciji s vlaknima (2-3 grama vlakana na 100 kalorija), odnosno odabrati prave namirnice.

A zašto baš vlakna? Budući da se sporije razgrađuju, dulje zadržavaju osjećaj sitosti. Doznate kojih je to 7 vlaknastih namirnica koje će vam dati dovoljno energije i pritom vam pomoći da očuvate fit struk.

Bitno je istaknuti i prebiotički učinak ugljikohidrata, odnosno inulina koji kao neprobavljivi ugljikohidrat posjeduje prebiotički učinak što znači da povoljno djeluje na crijevnu mikrofloru i zdravlje općenito, a posljedično i na mršavljenje. Namirnica s visokim udjelom inulina je čičoka, zvanu i najpametnijom zamjenom za krumpir. Slično kao krumpir, i čičoka je izvrstan izvor kalija, a sadrži i kalcij, željezo, vitamin C, folnu kiselinu te vitamin B1 i B2. Dodatno svojstvo inulina je da pospješuje apsorpciju minerala – kalcija, magnezija i željeza.

3. Ugljikohidrati ubrzavaju metabolizam

Ugljikohidrati s visokim udjelom rezistentnog škroba ubrzavaju metabolizam i druge mehanizme u tijelu koji sagorijevaju masnoće. Dok prolazi kod probavni sustav, rezistentni škrob otpušta masne kiseline koje pospješuju sagorijevanje masnog tkiva, naročito na trbuhu. 

Te masne kiseline također pomažu u očuvanju mišićne mase što potiče rad metabolizma i brže mršavljenje. 

4. Ugljikohidrati tope masno tkivo na trbuhu

Ugljikohidrati vam pomažu da brže izgubite masno tkivo na trbuhu brže nego druge vrste hrane, čak i ako konzumirate isti broj kalorija. Redovita konzumacija rezistentnog škroba također smanjuje nakupljanje masnih stanica i pohranjivanje kalorija u obliku masnog tkiva. 

5. Ugljikohidrati vam pomažu da se osjećate dobro u vlastitoj koži 

Ispitanici istraživanja koji su smršavjeli jedući ugljikohidrate osjećali su se izvrsno naročito zato jer se nisu morali odreći cijele grupe namirnica da bi izgubili kilograme te su mogli jesti balansirane obroke.

Šta sam naučila za prvih mesec dana majčinstva? Ništa

Htela sam ovaj post da napišem nedelju dana posle porođaja, ali sam tada shvatila da ne znam ništa. I ono što sam znala pre sam zaboravila. Onda posle dve nedelje, opet ništa... Tri, četiri... I onda sam rekla - OK, da vidimo da li sam zapravo išta naučila tokom prvih mesec dana i, ako nisam, da li ću ikad. Nisam. I dalje nemam pojma. OK, jedino mi je malo jasnije kako se drži beba (što nije teško bolje znati, jer sam noć pred porođaj guglala kako se to radi). Da bih onda shvatila - roditeljstvo je zapravo jedno beskonačno nemanje pojma, gde se samo pretvaraš da znaš šta ti se dešava i u šta si se upustio i pokušavaš sve da uveriš da se odlično snalaziš. A zapravo ne znaš ništa.

Uglavnom, mesec dana (i koji dan preko toga) sam majka. I mnogo je lepo. Ali oko toga nikada nisam ni imala dilemu. Lako nije, ali ni tu zabludu nikada nisam imala. Iako sam tokom cele trudnoće bila maksimalno opuštena i na porođaj otišla mirna kao da je u pitanju redovan pregled, i trudim se da budem opuštena kada je odgajanje deteta u pitanju, u jednom trenutku sam shvatila - ja više nikada u životu neću biti mirna. Uvek ću, makar u pozadini mozga, brinuti. Uvek ću se pitati da li je moja beba dobro, da li mogu još nešto da uradim za njega, da li sam uradila dovoljno...
Ipak, sada mi je jasnije šta je neophodno da vam roditeljstvo bude što je lakše i lepše moguće, odnosno čije vam odsustvo znatno otežava stvari:

1. Dobar partner - osoba sa kojom odgajate dete koja je spremna da učini sve da vam olakša. Buđenje noću, bebin plač koji ne možete da dešifrujete, sve što uz to ide, ume biti veoma iscrpljujuće. Ali svaka muka postaje lakša kada se deli na dva dela, zato sam imala sreće da je moj muž bio jednako spreman kao ja da ponese svoj deo. Naravno, moguće je i bez toga (hej, koliko je samohranih roditelja od rođenja - moj duboki naklon njima), ali sasvim sigurno mnogo teže.

2. Dobar lekar - najpre kao trudnica, a potom i porodilja, uverila sam se koliko je važno da pronađete doktora koji vam odgovara. Doktorka koja mi je vodila trudnoću, osim što je vrhunski stručnjak, toliko je prijatna i smirena da sam znala u svakom trenutku da smo i moja beba i ja bezbedni. Sa lekarom koji me je porađao bio je isti slučaj, baš kao i sa pedijatrom koji prati našu bebu. Zato, najvažnije je da ljudima kojima svoj i život svog deteta stavljate u ruke u potpunosti verujete.

3. Dobra babica - ne postoji sedativ na ovom svetu koji bi me smirio bolje nego što je to radila patronažna sestra koja nam je dolazila. Osim što je kupala bebu i brinula o njemu, vodila je računa i o meni. Veoma je direktna, pa mi je odmah jasno i glasno govorila gde grešim, ali je toliko iskusna i stručna da ni u jednom trenutku nisam ni pomislila da se pobunim, već sam slušala i upijala apsolutno svaku njenu reč.

Shvatila sam još - za sve što sam mislila da će biti lako, mnogo je teže, a sve što sam očekivala da će biti teško, zapravo je mnogo lakše. Jedino je osećaj držanja u naručju lepši nego što je iko ikad mogao da mi objasni. I sve mi je postalo mnogo lakše kada sam prestala da se bojim da ću ga pokvariti kad ga uzmem u ruke.

Utvrdila sam ono što mi je bilo jasno i pre - svako dete zaslužuje psa i  svaki pas zaslužuje dete. Kada gledam koliko naše kuče voli i pazi bebu, puno mi je srce.

Desila se još jedna stvar za koju nisam znala da hoće - posle porođaja stomak se smanji, ali ne ode. Danima posle izgledate i dalje trudno. Tako, 10 dana nakon što sam se porodila, moj stomak izgledao je kao kada sam bila u šestom mesecu. Istina, to je najmanje bitno i o tome imate najmanje vremena da razmišljate, ali eto, da se zna.

I za kraj, sve što su mi govorili - videćeš kad rodiš... Evo, bukvalno ništa od toga nisam videla. Rekli su, život će mi dobiti smisao, a nisu znali da moj život odavno ima smisla. Osim toga, nikada ne bih na tako malo biće natovarila tako veliki teret da ga nazivam smislom svog života. Biće mnogo iskušenja u godinama koje su pred njim, nemam nameru ja tako dodatno da mu ih otežavam.
Beba i ja učimo jedno od drugog svakodnevno, ali konstantno imam osećaj da on mene mnogo bolje poznaje nego ja njega i da on zna mnogo više nego ja.


A ja i dalje nemam pojma ni o čemu, ali budući da nam je doktor na prvom pregledu rekao - šta god da radite, samo nastavite tako - planiram da nastavim da nemam pojma i oslanjam se samo na osećaj, zasad se čini da to dobro funkcioniše.