Djeca slijede svoj instinkt za hranu i jedu ono što im je najprimamljivije: slatko, masno, slano. No, okusi koje isprofiliraju u djetinjstvu utjecat će na neurokemijske reakcije i stvoriti podlogu za preferencije u prehrani u kasnijoj životnoj dobi
Hrana utječe na metabolizam, sposobnost pažnje, podložnost hiperaktivnosti, uspavanost, nezainteresiranost, a konačno i na debljinu. Uzroke svega toga treba tražiti upravo u slatkim, masnim i slanim obrocima, neovisno jedu li ih djeca u roditeljskom domu ili pak ondje gdje to ne očekujemo – u vrtićima i školama.
Hiperglikemija (nagli porast glukoze/šećera u krvi) i prekomjerni energetski unos hrane koja odstupa od smjernica i potreba djeteta, najčešće su ‘greške’ u prehrani djece. Prehrana temeljena na dodanim šećerima, siromašna prirodno prisutnim ugljikohidratima, bjelančevinama i esencijalnim mastima, a s druge strane prekomjeran unos trans-masnih kiselina, proupalnih ulja dovode do zdravstvenih smetnji u razvoju djece i kasnije u odrasloj dobi.
I sam sam roditelj djeteta koje pohađa vrtić i tamo boravi četrdesetak sati tjedno. Ono što naše dijete jede uglavnom nam je bitno. Uvijek ima izuzetaka, no načelno možemo reći da su roditelji osviješteni. Kada dobijem primjere tjednih jelovnika iz vrtića, rijetko kada sam ugodno iznenađen, iako ima lijepih primjera. Neki vrtići tako uvode raženi kruh, sami pripremaju paštetu od provjerenih namirnica, daju djeci 100% čisti jogurt, dok drugi isključivo nude voćne jogurte, mliječne pudinge bogate šećerima i bojama, salame i hrenovke, čokoladne namaze, bijeli kruh… Najproblematičniji su uvijek doručak i međuobroci, dok je ručak, primijetio sam, najuravnoteženiji obrok.
Osim neosviještenosti djelatnika i roditelja o važnosti kvalitete prehrane djece u vrtićima, osnovni problem je što u osmišljavanju dječjih jelovnika ne sudjeluju educirani i školovani magistri nutricionizma, već je to prepušteno laicima koji ne posjeduju formalnu edukaciju o prehrani. Zato se i događa (što je velika greška!) da obrok promatraju isključivo kroz prizmu udovoljavanja kalorijske vrijednosti. Da bi stvar bila gora, ta količina šećera, ugljikohidrata, nepoželjnih masti i nedostatak bjelančevina, vlakana i antioksidansa u tim jelovnicima potpuno su proturječni onome što dječja prehrana treba biti.
Doručak je, dakle, najkritičniji. Primjerice, čak i ako im se serviraju kuhana jaja (što je u redu) zašto im uz to poslužiti bijeli kruh i (još nepotrebniji) čokoladni napitak. Carstvo šećera i kalorija u društvu visokovrijednih bjelančevina i masti. Ne treba posebno napominjati kako je povrće poprilično zapostavljeno u strukturi obroka, baš kao i voće, a sveprisutni su slatki napici, deserti i neizbježni kakao napici…. Salama, kruh i čaj – klasik je koji u mnogim vrtićima i dalje opstaje. Nadalje, za međuobrok se servira voćni čaj. Dakle, samo napitak, a ne obrok! Voćni čaj nema nutritivnu vrijednost, već samo rehidrira i daje – šećere. Hrenovke su priča za sebe. Djeca trebaju jesti punovrijedne bjelančevine pa ako treba štedjeti, radije neka im se servira i manji komad mesa umjesto dvije hrenovke. Osobno podržavam i ideju da barem jedan dan tjedno u vrtićima bude bezmesni. Mnogi će sada reći: ‘Djeca to vole!’ ili ‘Barem će nešto pojesti, jer drugo ne jedu!’, no linija manjeg otpora ima svoje posljedice.
Ključ u svemu je podrška i razumijevanje roditelja. Ako roditelji odmahnu rukom na dobar savjet stručnjaka, te komentiraju kako je zdrava prehrana skupa ili pak da su i oni cijeli život isto to jeli, a nije im ništa – što dalje reći? Jesu li sigurni da im nije ništa? Pa svaki peti stanovnik Hrvatske je pretio, sve mlađe osobe umiru od kardiovaskularnih bolesti, trošimo milijune na lijekove protiv visokog krvnog tlaka ili kolesterola…Prehrambena kultura očito je poprilična nepoznanica. Potrebna nam je sustavna edukacija roditelja, ali i djelatnika vrtića kako bi konačno svi skupa došli do jedinog razumnog zaključka: nužno su nam potrebne promjene u prehrani.
