Mislim da od svih svakodnevnih namirnica kruh, mlijeko, šećer i sol vjerojatno najlakše stvaraju ovisnost.
Slatkiši su ukusni jer se, kad ih jedemo, doslovce osjećamo dobro: slatkiši u tijelu izazivaju osjećaj ugode. Istraživanja pokazuju da su receptori za slatko u ustima povezani s određenim centrima u mozgu koji oslobađaju endogene opijate – prirodne, kemijske spojeve slične morfiju, koji stvaraju osjećaj ugode i zadovoljstva. Već i sam okus slatkoga dovoljan je da u mozgu aktivira centre za ugodu.
Bijeli šećer (ih saharoza) neprirodna je molekula potpuno lišena svake hranjive vrijednosti. Istodobno je bijeli šećer pravi koncentrat energije i često se o njemu govori kao o izvoru praznih kalorija. Nakon duljeg vremena, stalan unos velikih količina rafiniranog šećera može dovesti do ‘pothranjenosti’, što znači da imamo dovoljno energije da organizam nahranimo, ali nam nedostaju neke druge bitne hranjive tvari. To može uzrokovati pothranjenost čak i kod osoba prekomjerne težine.
Većina ljudi konzumira i saharozu iz kuhanog povrća bogatog škrobom. U procesu kuhanja slatkog krumpira… gotovo se sav škrob pretvara u šećer. Povrće bogato škrobom kao što su krumpir, tikvica, mrkva, brokula i drugo, u kuhanom obliku znači samo dodatni šećer u našoj prehrani. Bijeli kruh, žitarice i tijesto, te druge namirnice od bijeloga brašna također sadrže mnogo saharoze. Imajući na umu da su ova tri izvora šećera najomiljeniji dio tipične ljudske prehrane, naš je dnevni unos šećera izuzetno visok, posebice uzmemo li u obzir da se i uporaba samog šećera u posljednjih stotinu godina povećala za 4 puta.
Takav pretjerani unos šećera neizbježno dovodi do bolesnog stanja poznatog kao hipoglikemija, s trajno povišenom razinom inzulina u krvi, koju organizam mora održavati kako bi bio uvijek spreman za nov unos šećera. Taj stalni dotok dodatnog inzulina u krv izaziva nenormalno nisku razinu šećera u krvi. Hipoglikemija ugrožava mozak kojemu je za rad potrebna stalna opskrba glukozom. Ljudi s hipoglikemijom imaju stalnu potrebu za slatkim ne bi li podigli razinu šećera u krvi. Njihovi pokušaji da prestanu jesti nakon razmjerno malog unosa hrane obično propadaju zbog nezajažljive želje za jelom koju u njih potiče, inzulinom izazvana, hipoglikemija, pa to opet završava nekontroliranim prejedanjem. Kao što vidite, konzumiranje šećera u obliku saharoze neizbježno vodi u ovisnost o šećeru. Znamo, međutim, da naše tijelo bez šećera ne može funkcionirati.
Jednostavni šećeri iz voća i meda veoma su lako probavljivi, iz njih organizam dobiva i energiju i druge vrijedne hranjive sastojke. Unos ovih prirodnih šećera ne izaziva hipoglikemijsku reakciju u tijelu.
Kada smo anketirali šezdeset ljudi s posebno pripremljenim pitanjima. Većina – njih 52-oje – od 60 anketiranih, odgovorila je da u stresnim situacijama najviše osjeća potrebu za slatkim. Mene je, međutim, više zanimalo novo, posve neočekivano otkriće do kojeg smo došli u ovoj anketi. Otkrili smo, naime, da postoji snažna veza između odgoja što su ga ti ljudi dobili u djetinjstvu i njihove reakcije na stres:
* Ispitanici koji su odrasli na klasičnom načinu prehrane priznali su neodoljivu potrebu za kolačima, pitama, keksima, bombonima i drugim po zdravlje riskantnim slatkišima.
* Ispitanici koji su odrasli na vegetarijanskoj prehrani osjećah su neodoljivu potrebu za grožđicama, datuljama i ostalim suhim voćem, kao i za nekim laganim vegetarijanskim desertima kao što su veganski čajni kolačići od integralnog žita.
* Mali broj ispitanika odrastao je na programu sirove hrane. Osobito mi je bilo drago kad sam čula da oni u teškim trenucima osjećaju neodoljivu potrebu za slatkim voćem kao što su grožđe, banane ili smokve.
Sada mi je jasno zašto je kruh tako omiljeno sredstvo preživljavanja. Zahvaljujući visokom sadržaju šećera čak i najmanji komadić kruha daje čovjeku energiju za mnogo sati rada. Kruh istodobno ima i snažan umirujući učinak, zahvaljujući opojnim sastojcima koji kod onih što ga jedu izaziva osjećaj ugode. Osim toga, opioidni peptidi prodiru i u stjenke crijeva i usporavaju probavu, što uzrokuje naš osjećaj sitosti. Dvije od najtežih avitaminoza koje uzrokuje nedostatak B vitamina (pelagra i beriberi) gotovo se isključivo povezuju s.pretjeranim konzumiranjem žitarica.
Umjesto da kuhamo pšenicu i druge žitarice trebali bismo ih pustiti da isklijaju. Klice su živa hrana obogaćena sunčevom svjetlosti. Proklijale žitarice sadrže manje masnoća nego prije klijanja, ali zato imaju mnogo više vitamina i minerala.
Uz opioidne peptide, AGE i druge toksine, meso na žaru sadrži još dvije toksične tvari:
*2-amino-9H-pirido/2,3-b/indol;
*2-amino-3-metil-9H-pirido/2,3-b/indol.
Ove toksične čestice (skraćeno CAC’ i ‘MeAC’) normalno se nalaze u dimu cigarete. Profesor Matsumoto utvrdio je da je u mesu na žaru koncentracija ovih tvari, koje izazivaju ovisnost, mnogo veća nego u cigaretama. Prema ovim istraživanjima, mesa na žaru sadrži 650.8 ng AC-a i 63.5 ng MeAc-a, što je otprilike jednako količini iz 8 cigareta. Koncentrat dima iz jedne cigarete sadrži 79.7 ng AC-a i 6.2 ng MeAc-a. To znači da količina toksina koji stvaraju ovisnost, u razmjeno maloj porciji od 100 g mesa na žaru, odgovara onoj u 800 komada cigareta. Nije čudo što je meso na žaru uvijek bilo među najtraženijim poslasticama, još od vremena kad se čovjek za pripremanje hrane počeo koristiti vatrom.
Mlijeko je također prehrambeni proizvod koji izaziva ovisnost. Čim je dijete sposobno samo uzimati hranu i nije mu više potrebna stalna majčinska skrb, počinje njegovo odvikavanje od majčina mlijeka. Nakon što prestane piti majčino mlijeko većina sisavaca nikada više neće okusiti mlijeko, niti ono majčino, niti ono drugih životinja. Jedino će ljudska vrsta nastaviti piti mlijeko raznih životinja i tijekom cijelog života jesti razne druge mliječne proizvode.
Gotovo sve vrste sira sadrže još jedan sastojak koji izaziva ovisnost, a to je sol.
Sklonost prema soli ovisnost je jednaka onoj o alkoholu, duhanu, šećeru ili kofeinu.
Natrijeve soli nalaze se, naime, u velikim količinama u tlu i sve biljke koje rastu na tom tlu sadrže dovoljno natrija. Nije ga, dakle, potrebno dodavati u hranu.
Kruh, šećer, meso, mlijeko i sol stoljećima su glavni sastojci ljudske prehrane i mi smo se na njih naviknuli.
Endorfina – jedne od onih kemikalija koje u našem mozgu izazivaju osjećaj ugode.
Većina ljudi ne može zamisliti život bez slasnih kuhanih obroka. Zbog toga su početnici na režimu sirove prehrane često u potrazi za sirovim jelima koja okusom podsjećaju na njihova omiljena kuhana jela.
Sirova hrana, međutim, ne sadrži tvari koje izazivaju ovisnost. Zato slatkiši od rogača ne mogu posve zadovoljiti našu neodoljivu potrebu za čokoladom. Čak kad nam uspije postići da sirovo jelo dobije izvanredan okus, ono ni tada neće moći zadovoljiti naše emotivne potrebe. Samo nam u jednom slučaju sirova hrana može doista pružiti užitak i zadovoljstvo, a to je kad smo doista gladni. Onima dakle, koji su navikli cijeli dan nešto grickati, sirova hrana ne može pružiti željeni osjećaj ugode. Upravo zato je neobično važno da si svatko pronađe nešto drugo čime će se boriti protiv stresa a da to ne bude hrana, osobito ako se odluči prijeći na sirovu prehranu. Ljudi koji su se dugo vremena uspješno držali režima sirove prehrane, a onda su, zbog toga što se nisu bili sposobni nositi sa stresom, odjednom od njega odustali. Povratkom na kuhanu hranu, stresno stanje još više pogoršalo, osjećali su da im je naglo pala tjelesna energija, postali su bezvoljni i nepokretni. Primjena neke od tehnika za ovladavanje stresom mogla im je pomoći da prežive emotivnu krizu i bez odustajanja od programa sirove hrane.
No comments:
Post a Comment