Ovo je prestrašan članak, ne mogu uopće pobrojiti razloge, ova žena je infantilni narcis. Može se priznati da se nema majčinskih osjećaja , ali normalna osoba to poprati s normalnom krivnjom', prokomentirala je u privatnoj konverzaciji članak objavljen na od države obilno financiranoj libeli stanovite Ane Meštrović jedna moja prijateljica, psiholog koji radi s djecom. 'Nema mi ništa draže od razbijanja (društvenih) tabua'. Ako vam to zvuči infantilno - pročitajte i ostatak. Žena se čudi tome što nije osjetila svemirsku ljubav pri porodu, briga o djetetu joj nije intelektualni izazov i smatra da je zatupljuje, te se ne može domisliti čemu uopće služe djeca. A da, želi i biti bitna svijetu, a misli da je majčinstvo u tome sprječava. 'Želim se osjećati bitnom za ovaj svijet, a brinući se samo o djetetu, osjećam se degradirano, tim više što opseg mojih obaveza uključuje kuhanje i kućanske poslove. Raditi samo to po cijele dane je siguran put za ludnicu', kaže mlada mama, koja nam zapravo poručuje da ne vidi smisao majčinstva, da ono nije vrijedno truda, ponižavajuće je za ženu.
“Ja, ja, ja, pa onda opet ja, pa dugo nitko, pa onda još malo mene”, tako otprilike zvuči pismo koje je “podiglo na noge hrvatsku javnost”. Uglavnom, dio “pisma” izvorno objavljenog lani na libeli, a prenesnog jučer na Vlahušićev Dubrovački dnevnik je otkrivanje tople vode (da je roditeljstvo uglavnom tlaka), dio je prežvakvanje feminističkih floskula od prije pola stoljeća, a dio je anamneza jedne patološki sebične osobe koja se ne može pomiriti s tim da imati dijete znači i preuzeti odgovornost, odrasti. Pa i staviti sebe u drugi plan, što nije rezervirano samo za majke već i za očeve, bar one koji odgovorno pristupaju brizi o obitelji. Ipak, čitavo to nesuvislo i nezrelo trkeljanje zaslužuje osvrt, dijelom zato jer je uvreda pameti i uvreda svih nas roditelja, dijelom zato jer danas sve manje žena uopće rađa djecu u društvu koje zapravo prezire majčinstvo, smatra ga “manje vrijednim” od preslagivanja papira u nekom uredu, dijelom zato jer je pismo zapravo prepuno predrasuda i općih mjesta lijevoliberalnog galopirajućeg kretenizma i ignorancije proizašle iz obrazovnog sustava koji ne potiče učenje činjenica i baratanje njima, već se uglavnom, kao i mediji, bavi pranjem mozga. ‘Educated fools from uneducated schools’, rekao bi veliki Curtis Mayfield. A najviše jer se nešto što nije normalno nego bolesno stanje – produljena postporođajna depresija – prezentira kao normalno stanje.
No ipak, u jednoj stvari se slažem s njom – “Smatram da se ideal majke/žrtve nepotrebno slavi u našem društvu”, kaže ona. A čitavo njeno pismo upravo nije ništa drugo nego li jadanje majke-mučenice koja “želi svoj život natrag”, i koja vlastitu patologiju projicira na cijelo društvo i sve majke! I upravo zbog tog propagiranja “sindroma majke mučenice” taj članak toliko i nervira. Da, biti mama (a i otac) je vremenski i fizički, pa i emocionalno, zahtjevno. Ne spava se kao prije, i sigurno s neba ne padaju cvjetne latice i okolo ne plešu ružičasti jednorozi u ritmu harfe. Ali tvrditi da je dijete nešto što vam je uništilo život je suludo: pa od Predsjednice do Maggie Thatcher i Marie Curie, od vrhunskih menadžerica do znanstvenica, bezbroj je žena “ostavilo traga” pa im nije smetalo što imaju djecu! I nisu kukale da zbog djece nemaju vremena, niti su im nametale osjećaj krivnje da “zbog njih one nisu ništa postigle u životu!”
A što hoćete, medalju za hrabrost?
Koliko bezosjećajni i licemjerni morate biti da biste preko xy kartica kukali kako nemate vremena za sebe, kako morate planirati seks i on više nije spontan (strašno, stvarno!), kako vam je teeeeeškoooo što imate obaveze od 0-24 oko djeteta (koji roditelj nema), bez da i jednom spomenete samo dijete osim kao neku tamo udaljenu smetnju, a onda napisati da se “ideal majke mučenice nepotrebno slavi”? Gospođo Ana, odrastite, postoje stvarne osobe sa stvarnim problemima, s nasilnim muževima, s bolesnom i invalidnom djecom, siromašni roditelji koji ne mogu djecu nahraniti, nemaju gdje niti živjeti, a vi nastupate kao mučenica, iako nikakvih stvarnih problema nemate! Osim onih u vlastitoj glavi! Uostalom, nitko normalan “u ovom društvu”, a niti u jednom drugom meni poznatom, ne slavi nikakav “ideal majke mučenice”, ali istina je da patrijarhalna tradicionalna društva ispravno valoriziraju ulogu majke i cijene je, u pravilu. Upravo današnja feministička scena je ta koja zapravo prezire majčinstvo, i smatra da su žene koje ne žele karijeru, ali žele muža i djecu, manje vrijedne! A upravo je na tom ideološkom tragu i ovaj tekst, i zato je potrebno na to – reagirati. Jer, gospođa Ana nam zapravo poručuje upravo to – ona izravno tvrdi da je majčinstvo nešto što zapravo nije vrijedno truda. Žene bi se isključivo trebale baviti drugim stvarima, koje “ne zagljupljuju”! Ozbiljnijim, odgovornijim, intelektualno izazovnijim poslovima od majčinstva, jer, po njoj, majčinstvo nije intelektualni izazov, zatupljuje! Naravno da nije!
Majčinstvo i očinstvo je prije svega emocionalni izazov – izazov suočavanja s tim jesmo li emocionalno zreli da bismo preuzeli brigu o djetetu! I pritom sebe stavili u drugi plan, svoje sitne hirove i velike ambicije. To je naprosto biološki imperativ, nema se tu što glorificirati! Zato si nađite intelektualno izazovnu profesiju, ako vam fale intelektualni izazovi, brojne žene je imaju, pa i moja. Naravno da za biti mama ne treba doktorat, ali treba imati srce na pravom mjestu! Dijete nije prepreka za bavljenje ozbiljnim i intelektualno zahtjevnim poslom nikom, tko inače za takav posao nije nesposoban! Ali ovdje imamo narcističnu osobu kojoj smeta postavljanje nekog drugoga u centar svog svijeta. Svijet se normalnim majkama okreće oko djeteta, što naravno nije uvijek ugodno. Njoj se okreće oko nje. Nekom je i imati psa tlaka – jer ga treba šeteti tri puta dnevno. Ali neki ljudi vole pse. Neki ne vole, to je u redu. Ali vlastitu emocionalnu nedoraslost situaciji prezentirati kao neko herojstvo, rušenje tabua… zaboga!
“Nema mi ništa draže od razbijanja (društvenih) tabua. Nisam majčinski tip niti uživam u majčinstvu. Uživam gledati svoje dijete kao ljudsko biće koje iz dana u dan intelektualno i emotivno napreduje ali to nema veze s majčinstvom; veseli me napredak svakog živog bića”, kaže Ana na početku. “Razbijati društvene tabue” je inače strašno cool, ako ste mlađi od 15 godina. Ako ste stariji a to vam je i dalje strahovito cool, onda vjerojatno s vama nije sve u redu. Možda ste nezreli. Dobro, i meni je cool razbijati neke tabue, danas postoji toliko tabu-tema, poput recimo homoseksualnosti, ili multikulturalnosti, “jednakosti”, u koje ne smijete dirati ako ne želite da se kongregacija za nauk ateističke vjere ne obruši na vas silinom Torquemade. Ona govori kako ne uživa u majčinstvu – tko uživa u mijenjanju pelena? – i odmah je tu apologetika “ja jednako volim svu djecu”: tako tipično za današnji svjetonazor koji distopijski diskurs “vrlog novog svijeta” u kojem “svatko pripada svakom drugom”, odnosno gdje nitko nikog ne mrzi i svatko svakog voli, što je zapravo tek ljepši način da se kaže da nikog stvarno ne volite, pretvara u utopijski. Jer, normalno je voljeti svoje dijete: manje ili više, naravno. Ne vole svi ljudi svoju djecu “svemirski čim se rode”, niti je to normalno, majke u pravilu ne vole niti svu svoju djecu jednako. Nitko to ima realna očekivanja ne misli svaka majka bezgranično voli svoje dijete čim se ono rodi: većina je uplašena, u šoku, i naravno da se ljubav razvija kako dijete raste, komunicira, ali očito je ovdje netko žrtva romantičnih i posve nerealnih predodžbi o tome da njoj netko, ne zna se tko, duguje lagodan život.
“Želim biti slavna”
“Još sam za vrijeme trudnoće svima pričala kako ljubavi treba vremena, no razuvjeravali su me da je ljubav prema djetetu nešto posebno i drugačije. Shvatila sam da su to sve mitske priče koje potječu iz vremena kada su se žene mogle ostvariti jedino kao majke. To me jako pogodilo jer to, naime, znači da većina tih žena nikada nisu osjetile nikakvu drugu ljubav osim one prema djetetu. Koje jednom odraste, odseli se i ima svoju obitelj”, kaže ona. Tko vam je to rekao? Odakle vam idiotski zaključak da te žene nisu nikad osjetile nikakvu drugu ljubav? I kakva su to vremena bila kad su se “žene mogle ostvariti samo kao majke”, gospođo intelektualka? Povijest je od faraonki u starom Egiptu, preko carica i kraljica poput Elizabete I, do Ivane Orleanske, prepuna žena koje su se “ostvarile” – to jest napravile karijeru “i bile bitne svijetu” – i bez da su ikad rađale! Najčešće kao vladarice, ali ponekad i kao umjetnice, pa čak i ratnice. Istina, rijetko, no ne toliko zbog “društvenih” nego realnih tehnoloških ograničenja svog vremena. Patrijarhat je imperativ društva zasnovanog na zemljoradnji.
Ali kako bi gospođa Ana ‘bila bitna svijetu’ – ili bar Libeli – kad ne bi otkrivala toplu vodu da se odnos s partnerom mijenja kad se rodi dijete, da odgoj djeteta nije samo cvijeće i veselje nego i briga i obaveza, i ‘razbijala tabue’ kao Rosa Luxemburg? I zašto bi odrasla osoba uopće željela biti “bitna svijetu!?” Većini nas je dovoljno da smo bitni dragim, bliskim ljudima. Ako je netko stariji od 13-14 godina, bit će mu dovoljno da je bitan – svom djetetu. Jer, svi smo mi svojoj djeci najvažniji ljudi na svijetu, mame i tate. I žalosno je dati im do znanja da oni nama nisu najbitniji, da nam smetaju. Izjava ‘želim svoj život nazad kad dijete odraste’ je izjava nekog tko sam nije odrastao – pa kako će onda odgajati dijete? Dakle, gospođa svoje osobno iskustvo prodaje pod “takve smo mi mame” nadajući se da će promjeniti percepciju svemira i ukinuti “stereotip”, odnosno ideal, majke koja je sretna zbog dolaska djeteta u kuću i koja se hrabro i s radošću hvata s odgojem, ne zato jer uživa u mijenjanju pelena već zato što uživa gledajući rezultate svog rada – jednog dana, ako Bog da, zrelog čovjeka, osobu. A nas ostale uvjeriti kako su trudnoća, porod i odgoj djeteta samo i jedino trauma za cijeli život, besmisleno odricanje. “Moramo (sic! kao partijski govor!) javno govoriti o… panici, strahu i izolaciji (no shit Sherlock! do sada nitko o tome nije govorio!), o tome da … u konačnici zaglupiš. Da ti brak padne u drugi plan… da ti strada tijelo i zdravlje. Da se više ne osjećaš privlačnom. I da nikada nećeš dobiti odgovor na pitanje: čemu? Čemu, doista, služe djeca? (Nastavak vrste je dobar odgovor za životinjsko carstvo). Haaalo gospođo intelektualka kojoj je dijete prepreka za ostvarenje intelektualnih ambicima, a kojem carstvu, biološki gledano, ljudi pripadaju ako ne životinjskom??? Biljkama, ili možda gljivama? Natrag u školu! Što ste očekivali od majčinstva, osim produljenja vrste? Produhovljenje? Medalju za hrabrost? Zvijezdu na Hollywoodskom pločniku? Ona nabraja općepoznate neugodnosti koje prate ulogu i dužnosti majke, i misli da je otkrila kotač! Pa, dobro nam došla na planetu Zemlju, mlada mamo!
“Ja sam mama i ne razumijem ni riječi iz članka”
Ona brine o deformaciji tijela koja ide uz porod – hej, sve majke brinu o tome – ali o bitnim stvarima ne brine. Jer, deformacija tijela se vidi a deformacija mozga ne, barem dok se ne progovori. No osim što takav mučenički mentalitet ide na živce, on je opasan ako se njime ‘zatruje’ dijete. Ako osjeti da je njegova mama ‘mučenica’, osjećat će krivnju i nelagodu. Najgore su one koje djeci govore ‘znaš, ja sam patila i odricala se da bi tebi bilo dobro.’ “Majka mučenica” je oblik samopromocije, i to nema veze sa ljubavlju. “Problem čak nije u tome što ona osjeća strah i odbojnost. Da sam ja osjetila takav paničan strah od majčinstva, i da me taj strah nije prolazio danima nakon dolaska iz rodilišta, ili da sam osjetila da me ‘pere’ odbojnost prema bebi, ja bih isti tren otišla psihijatru. Doslovno, isti tren. Ili bi me ti poslao tamo, ako ja sama ne bih kužila. Čudi me da ni toj ženskoj ni nekome iz njene okoline ne ‘zvoni’ da tu nešto gadno ne štima”, rekla mi je supruga kad je pročitala taj tekst. Majčinska uloga podrazumijeva stalno žrtvovanje, to je njena srž, nije joj potrebna glorifikacija a društvo je snažno potkrepljuje iz očitih i nužnih razloga, da ne bismo izumrli. No ona je ljuta i frustrirana jer ne može neke stvari raditi kao prije, dok je bila mamina jedinica. Ona je frustrirana jer mora kuhati i pospremati – a da nema dijete onda kao ne bi morala? Živjela bi u svinjcu i zvala dostavu pizze kad ogladni? Tko bi joj to trebao raditi, njezina mama kao i do sad? E, sad ste vi mama! Uostalom i ja kao muškarac ponekad kuham i pospremam, a dok nisam bio u braku radio sam to gotovo svaki dan, ne zato jer me zabavljalo, nego jer nemam novca za platiti poslugu. Kuhanje vam je trivijalan i bezveze posao? Meni je i te kako izazovan, bio bi zatupljujuć kad se ne bih trudio oko kuhanja! Nisu valjda veliki kuhari poput Robuchona i Ducassea tupani? Ne postoje zatupljujući poslovi, samo tupi i lijeni ljudi: oni drugi u svaki posao ulože trud, i ponosni su na rezultat. Ana je pljunula u lice svima koji su cijeli život lomili kičmu na polju ili baušteli da bi othranili djecu. Jer su to “zatupljujući poslovi”. Svaki pošteno obavljen posao treba cijeniti, i samo jako bahati ljudi mogu ovako prezirati pošten i vrijedan rad, bilo to i čišćenje. Komentar jedne druge majke s Facebooka glasi: “Ja sam rodila prvo dijete na 3. godini faksa. U trudnoću i brak sam uletila nezrela i nespremna doslovce iz diskača. Bila sam razmažena mamina i tatina mezimica navikla da ima i dobije sve što želi. Onog trena kad sam saznala da sam trudna postala sam osoba br. 2 u svom životu. I trenutno zavoljela kreaturu na fotki s ultrazvuka. Zato ne razumijem niti riječ iz članka. Iako nisam nikad bila mama roda niti sam ikad zbog majčinstva išta ili ikog izgubila. Samo dobila još jedan, za mene najvažniji smisao”.
Smisao članka – ako treba tražiti tako nešto – je taj što nam autorica zapravo želi reći “ja sam derište i nisam spremna preuzeti odgovornost”. Ja nisam mama, nego otac, pa isto tako moram preuzeti odgovornost za dijete, 24 sata dnevno, i ne vidim problem u tome što ne mogu visiti do ujutro s frendovima po vani i cugati, tulumariti na Zrću, ili trošiti svoj novac na svoje hirove, ili se seksati sa ženom sred dana u dnevnoj sobi. Ja to ne radim kako to radi mama, manje sam s djetetom, ali me to ne oslobađa obaveza, nekih drugih obaveza. Jer, ovako ispada da je moja žena zatucana i ograničena žrtva predrasuda jer veselo pjeva uspavanke svom djetetu. A postporođajna depresija je isto tako normalna, i čudi me da “intelektualka” koja je ovo pisala misli da sve žene osjećaju svemirsku ljubav za dijete iste sekunde kad se rodi, i da to itko očekuje. Ako ti strahovi i osjećaj emocionalne distanciranosti ne prolaze, treba ići doktoru, psihijatru, a ne bulazniti po bespućima interneta. Odnos s partnerom se, naravno, mijenja dolaskom djeteta, i samo vrlo neuka osoba koja ne zna ništa o životu može biti šokirana time. Obveze u danu su drugačije raspoređene, dijete ima prvenstvo zbog svojih bioloških i emocionalnih potreba, i majka to treba prihvatiti, kao i otac. I da, majčinstvo nije tu da bi bilo intelektualni izazov i da bi “ispunjavalo”, nije tu da bi se netko preko toga “ostvario” ma što to značilo, ono je tu jednostavno zato jer je to biološka funkcija. Nitko ne kaže da sve žene moraju rađati – ali tvrditi da živimo u “konzervativnom društvu koje očekuje da žena bude jedino majka” u državi koja ima uz Japan i Njemačku najniži natalitet na svijetu, i u kojoj većina žena ima tek jedno, ili nijedno, dijete, je glupo i pogrešno. Dapače, danas je “društvo”, što god to bilo, sklonije osudi žena koje odluče biti – samo majke, i uzdržavane od muževa.
Gospođi Ani očito jest potrebna pomoć, ali njen tekst će se zacijelo koristiti kao propaganda. Da, postoje majke koje to nikada nisu trebale biti, ili koje su pogođene postporođajnom depresijom. No ni autorica, ni itko drugi, ne razmišlja o odrastanju uz takvu majku – koja priznaje da i sama nije “baš ni imala kvalitetne roditeljske uzore”, pa se tu krug zatvara. Ovdje se emocionalni problemi jedne nezrele osobe uzdižu na razinu ideologije, i to je problem. “Ovo je dio cijele jedne narcistične kulture koja jedinu svetinju vidi u ugodi i osobnoj direktnoj koristi. ovdje dijete kvari liniju, izaziva strah kasnije od bolnog poroda, kad se rodi davi i gnjavi, “zatupljuje”. ono što najviše mene osobno zabrinjava nije njezin stav koji se može svesti na promoviranje bezdušnosti i nejverojatne nezrelosti, nego jedna zastrašujuća sigurnost da će ta njena “istina” biti velikodušno i objeručke prihvaćena”, kaže mi gospođa psiholog koju sam spomenuo na početku teksta. Na žalost, kad jedna Doris Pinčić zvekne nestašnog derana po guzi, o tome danima raspreda cijela država, a kad je netko zanemaren emocionalno – jer i emocionalno zlostavljanje je upravo to, zlostavljanje – nikog nije previše briga.
http://www.dnevno.hr
No comments:
Post a Comment