Jeste li razmazili dijete?

Kad govorimo o razmaženosti, prvo što nam padne na pamet jest razmaženo dijete. Nažalost, taj pridjev nosi dijete, iako je razmaženost isključivi posljedak roditeljskog postupanja. Iako bi se većina roditelja složila da ne želi razmaziti dijete, ipak takva djeca postoje, stoga vrijedi razmisliti kakvo roditeljsko postupanje dovodi do razmaženosti.

Mnogo smo puta u svom radu s roditeljima djece dojenačke dobi čuli kako je jedna od osnovnih želja – ili bolje rečeno briga – novog roditelja ne razmaziti svoje dijete. Kada ih upitamo kako to planiraju činiti, često čujemo odgovore poput: „Dijete ne valja navikavati na nošenje”, „Dijete ne treba spavati s roditeljima, već otpočetka u svom krevetiću”, „Ne treba reagirati na svaki djetetov plač”…


Kod roditelja starije djece mogu se pak čuti odgovori poput: „Djetetu ne treba popuštati kako bi bilo po njegovom”, „Mora se znati tko je glavni”, i slično.

Iako ništa od navedenog nije posve netočno, doslovno se držati tih principa moglo bi izazvati puno veću štetu za dijete. Glavna je roditeljska uloga u prvih 18 mjeseci djetetova života zadovoljavanje djetetovih potreba. Novorođenče treba bliskost kako bi se osjećalo sigurno i zaštićeno. Puno dodira, maženja i nošenja jedini je način zadovoljavanja te potrebe. Majke koje doje često su u bliskom fizičkom kontaktu s djetetom i svjedoče kako je dijete na prsima najmirnije te da tako najlakše zaspi.
Razlog tome nije isključivo zadovoljenje potrebe za hranom, koja ih može učiniti mirnima, nego i dodir s majčinim tijelom, osluškivanjem majčinih srčanih otkucaja te poznatog zvuka iz utrobe. Stoga se majkama koje ne doje preporučuje da što češće drže dijete u naručju. Nošenje nije razmazilo ni jedno dijete! Naravno da će dijete koje roditelji učestalo nose prije protestirati ako ga spustimo, no to je zato što je iskusilo ugodu kada je bilo nošeno i neugodu kada smo ga spustili.

Plač je jedini način komunikacije novorođene djece. Ona plaču kad su gladna, umorna, kad imaju mokru pelenu, kada ih nešto boli, kada se osjećaju nesigurno, uplašeno, kada osjete bilo kakvu neugodu. Novorođenčad nema  drugog načina nego da nam sve to kaže plačem. Stoga je jako važno na plač reagirati kako bi dijete usvojilo iskustvo da nekom svojom radnjom (plačem) utječe na zadovoljenje neke svoje potrebe. Ako bi reakcija izostala ili bi bila povremena, dijete bi bilo zbunjeno i na kraju odustalo od potražnje da se zadovolje njegove potrebe.

Naravno da to ne znači reagiranje pod svaku cijenu u svakom trenutku te da plač treba svesti na minimum, no u tim je trenucima roditeljska prisutnost veoma važna kako bi se dijete osjećalo vidljivo i uvaženo. Oko 18. mjeseca života, dijete osim potreba ima i želja. Važno je napomenuti da dijete te dobi još neko vrijeme neće biti u stanju razlikovati potrebe od želja, stoga je važno da to učini roditelj. Djetetove želje mogu biti, primjerice, želja za nekom igračkom ili aktivnošću koju roditelj može ocijeniti kao nepotrebnu ili neprimjerenu.

U tom slučaju djetetova želja neće biti ispunjenja te će se dijete susresti s frustracijom. Frustracije koje su posljedica neispunjenih djetetovih želja zapravo su zdrave i poželjne kako bi dijete i samo naučilo da želja nije isto što i potreba. Roditelji griješe kada ispunjavaju svaku djetetovu želju kako bi ga sačuvali od frustracije. Iako su možda svjesni da to što rade nije dobro, ipak često pokleknu na djetetovo inzistiranje. Nerijetko je tome razlog što je roditeljima teško nositi se s neugodnim djetetovim emocijama kao što su tuga, ljutnja ili bijes, te čine sve kako bi ih izbjegli. Rekli bismo kako su uhvaćeni u mrežu „kako sačuvati osmijeh na djetetovu licu pod svaku cijenu”. Ako to pokušavaju učiniti, njihova će djeca time dobiti pridjev „razmažena”. „Sačuvati osmijeh na djetetovu licu pod svaku cijenu” svakako nije roditeljska zadaća!
Izražavanje svih emocija, pa i onih koje nazivamo neugodnima, potrebno je za zdravi rast i razvoj svakog bića. U tim trenucima dijete treba našu potporu, ali i poruku koja nosi nadu da su emocije prolazne i da su sastavni dio života. Bez obzira na to hoće li djetetova želja biti ispunjena, vrlo je važno čuti i uvažiti njeno postojanje. Uvažavanje i dopuštanje onoga što osjećamo daje nam temeljnu sigurnost za cijeli život da smo sposobni prebroditi ono što nam život nosi.

A to je,vjerujemo, lekcija za koju bi svaki roditelj želio da ju dijete usvoji. Naravno, na roditelju je da dijete nauči na koji način emocije može izraziti a da to ne ugrožava njega ili njegovu okolinu. To znači da nećemo dopustiti djetetu da razbacuje igračke po cijeloj sobi jer je ljutito, nego ćemo mu reći da razumijemo da je ljutito, no da ne dopuštamo da razbija, nego da svoju ljutnju može izraziti, na primjer, lupajući u jastuk ili krikom. Također, dvogodišnjaka ćemo učiti da su svi članovi obitelji jednako važni te da i oni imaju svoje potrebe i želje koje je potrebno uskladiti. Ako vodimo računa o svim članovima obitelji te dijete nije postavljeno u središte pozornosti, ono neće biti razmaženo. S druge strane, ako smo svi jednako važni, onda nitko nije „glavni”. No pritom nikako ne mislimo na odgovornost za odnos i ozračje u obitelji. Ona je u potpunosti u roditeljskim rukama. Roditelj odlučuje o djetetovoj dobrobiti do njegove punoljetnosti.

Roditelj se brine da su djetetove potrebe zadovoljene te odlučuje koje će mu želje – i kada – ispuniti. Brinući se o  potrebama svoje obitelji te dopuštajući sebi i učeći dijete izraziti sve svoje emocije, pa tako i želje i frustracije, omogućujemo djetetu a raste sigurno i sretno kao ravnopravni član svoje obitelji.