Odrastanjem raste i djetetovo znanje i svijest o njemu samome. Dijete upoznaje sebe i postaje svjesno sebe kao zasebnog bića. Usporedo s tim, ono razvija i određene osjećaje i stavove prema onome što saznaje. Znanje o sebi koje dijete ima, misli i osjećaji povezani s onim što o sebi zna, odnosno djetetov odnos prema sebi i svom postojanju, zajedničkim imenom nazivamo pojam ili slika o sebi.
Dijete razvija sliku o sebi preko odnosa s drugima, od kojih su najvažniji oni s primarnim skrbnikom (najčešće roditeljima). Rane poruke koje dijete tako dobiva uvelike utječu na odnos i mišljenje koje će dijete imati o sebi.
Kada roditelji, a kasnije i drugi koji su u kontaktu s djetetom, prepoznaju njegove potrebe i primjereno na njih odgovaraju – kada ga vide, čuju, doživljavaju i shvaćaju ozbiljno te poštuju kao ljudsko biće – dijete razvija sigurnost i samopouzdanje, svjesno je svoje vlastite vrijednosti, osjeća se dobro i o sebi ima pozitivno mišljenje.
No katkada će dijete o sebi imati i loše mišljenje. Vidjet će sebe kao ružno, glupo ili zločesto. Ponekad neće biti ni svjesno da loše misli o sebi i možda će to pokazivati na neki drugi način: bit će nesigurno, kritično prema sebi ili prema drugima, bojat će se isprobati nešto novo, bit će povučeno ili se pretjerano hvaliti. Možda će na mnoge druge načine privlačiti pozornost na sebe. Dijete koje se osjeća loše u odnosu na sebe i koje ima loše mišljenje o sebi, ne osjeća i ne vidi sebe jasno. Ono je izgubilo svijest o sebi i nesvjesno je vlastite snage i vrijednosti.
Katkada nam je vrlo jasan izvor djetetove loše slike o sebi, no često to i nije jednostavno utvrditi. Iako je nemoguće jednom riječju ili djelom u trenutku promijeniti sliku koju dijete ima o sebi, ipak je moguće učiniti nešto kako bismo mu pomogli da se osjeća bolje i misli pozitivnije o sebi.
Prvi korak k promjeni je prihvaćanje trenutačne situacije. Stoga prije nego što dijete, kroz vlastito iskustvo i doživljaje (a ne kroz procjene i mišljenje drugih), ponovo počne učiti o sebi i upoznavati sebe kao vrijedno i jedinstveno biće, važno je omogućiti mu da izrazi i prihvati misli i osjećaje koje ima o sebi sada.
Na primjer, ako nam dijete kaže: "Glup sam, ništa mi u školi ne ide'', možemo mu reći: "Ispričaj mi više o tome kako ti u školi ništa ne ide…'', potičući ga tako da izrazi svoje misli i osjećaje i pružajući mu priliku da zajedno s njim istražimo njegovo nezadovoljstvo. Pričanjem i dijeljenjem misli i osjećaja dolazi do prihvaćanja situacije kakva je sada. U takvom istraživanju dijete će obično samo spoznati da možda i nije tako loše ili će pričajući samo shvatiti u čemu je dobro, a što mu uistinu slabije ide.
Kada dijete izrazi svoje osjećaje i mišljenje o sebi, važno je da mu ne proturječimo, već da prihvatimo njegov doživljaj sebe, koliko god on neugodan bio. Razuvjeravanje, iako često u dobroj namjeri, ima potpuno suprotan učinak. Njime odrasli ponovo pokazuju djetetu da ga ne razumiju i ne doživljavaju ozbiljno. Komentari poput "To nije istina'', "Nemoj se tako osjećati!'', "Zašto se tako osjećaš?'', "Moglo bi ti bolje ići u školi, samo da to želiš''… nikako nisu primjereni i ne pomažu djetetu.
Dijete zapravo treba dobiti poruku da ga vidimo i da uistinu čujemo ono što nam govori te da ga prihvaćamo takvim kakvo jest. Prihvaćanje djetetova svijeta, njegovih doživljaja, misli i emocija važan je dio razvijanja pozitivne slike o sebi. Slušajte dijete kada razgovarate s njim!
Odnosite se prema djetetu s poštovanjem, kao ravnopravnom i jednako važnom ljudskom biću. Provjerite kako razgovarate s njim, kakvu mu poruku šaljete, kako se odnosite prema njemu. Pogledajte situaciju dječjim očima! Razmislite i osjetite kako bi bilo vama da netko razgovara ili se odnosi prema vama tako kako vi činite. Biste li tako razgovarali i s prijateljem ili partnerom? Ako osjećate da biste bili zadovoljni načinom komunikacije i osjećali poštovanje i ravnopravnost (bez obzira na to govorite li nešto pozitivno ili izražavate svoje neslaganje i nezadovoljstvo), onda je to pravi način.
Dajte djetetu priliku da upozna sebe i svoj svijet, ono što osjeća iznutra, u svom tijelu, ono o čemu razmišlja. Potičite dijete da sluša sebe, svoje tijelo, da sudjeluje u odlukama koje se tiču njega te da bira i samostalno odlučuje (u okviru svojih razvojnih mogućnosti).
Poštujte djetetove misli, osjećaje, doživljaje, njegove izbore i odluke. Ne govorite mu kako se treba osjećati ili kako treba razmišljati. Prihvatite djetetovu sliku i dajte mu pravo da misli i osjeća drugačije.
Ako želite podijeliti neko svoje iskustvo s djetetom ili ga podučiti konstruktivnijem načinu rješavanja problema i nošenja s nekom situacijom, pričekajte da dijete proživi situaciju i tek onda, uz njegovo dopuštenje, podijelite s njim svoje iskustvo ili način rješavanja problema. No važno je da takav razgovor bude bez namjere da dijete mora misliti ili činiti ili se osjećati isto kao i vi – ni sada, a ni u budućnosti.
U razgovoru s djetetom koristite osobni jezik – govorite o sebi i iz sebe, ne kritizirajte i ne uopćavajte djetetovo ponašanje. Ako vam nešto smeta, recite točno koje vam se ponašanje ne sviđa, i nemojte govoriti djetetu da je zločesto, nemarno, neuredno ili bezobrazno. Umjesto "Ti si zločest!“, recite mu, na primjer: "Voljela bih kada bi me slušao dok ti govorim.“ Budite konkretni i kada hvalite dijete.
Dopustite djetetu da ono samo bude stručnjak za sebe. Pokažite mu primjerom kako slijediti sebe, kako vjerovati sebi, svom doživljaju i iskustvu. Pokažite mu primjerom kako poštovati sebe i druge. Tako će dijete razvijati pozitivno mišljenje i osjećaje o sebi. Tako će se osjećati vrijedno, upravo onakvo kakvo jest – i to zbog toga što je važno samim time što postoji!
No comments:
Post a Comment