Odgovor možemo potražiti u evoluciji čovjeka. Ljudska vrsta nikad u svojoj dugoj povijesti nije imala pristup tolikom obilju šećera i škroba. Poljoprivreda se pojavila prije nekih 10 000 godina, što je relativno kasno u ljudskoj povijesti, a rafinirana industrijski obrađena hrana je postala dostupna u većoj mjeri tek u dvadesetom stoljeću, naročito zadnjih pedeset godina.
Problem je u tromosti evolucije. Osnovni, genetski programirani mehanizmi čovjeka kao što su glad, sitost, obrana od opasnosti, razmnožavanje i mentalitet čopora, ne mijenjaju se za samo 500 generacija. Sve do modernog vremena, čovjek se morao boriti kao životinja da bi došao do dovoljno hrane. U surovim uvjetima preživljavanja čovjek je razvio sposobnost spremanja zaliha energije kada je bilo hrane, te preživljavanja od tih zaliha kad hrane nije bilo dovoljno. Koristio je priliku ljeto i u jesen te jeo korjenasto povrće, bobičasto voće i druge plodove bogate ugljikohidratima, te uz pomoć hormona inzulina spremao zalihe energije u obliku masnih naslaga u svome tijelu, da bi zimi, kad nije bilo hrane u izobilju, živio od svojih masnih rezervi. Inzulin regulira nakupljanje sala i kod sisavaca koji zapadaju u stanje zimskog sna. U kasno ljeto i jesen, prije nego ode u brlog provesti zimu, medvjed jede velike količine voća i bobica (ugljikohidrata) kako bi naslagao masne rezerve od kojih ce preživjeti zimu.
Evolucija je stvorila ovaj mehanizam, a moderna endokrinologija (nauka o žlijezdama sa unutrašnjim izlučivanjem) ga objašnjava. Kad jedemo namirnice bogate ugljikohidratima (šećerom ili škrobom) kao npr. krumpir, rižu, kruh, tjesteninu, peciva i bilo sto napravljeno od brašna, oni se razgrađuju na osnovne molekule šećera, glukozu, koja se brzo absorbira u krvotok. Tako se brzo podiže razina šećera u krvi, a odmah zatim se iz gušterače izlučuje hormon inzulin koji uklanja šećer iz krvi tako što jedan mali dio šalje u mišiće i jetru, kako bi bilo gorivo tijelu slijedećih nekoliko sati, a ostatak šećera se pretvara u masnoće i pohranjuje u masnim stanicama kao rezerva energije ”za kasnije”.
Kako inzulin brzo isprazni krvotok od glukoze, šećer u krvi je nekoliko sati iza jela još niži nego što je bio prije jela. Tijelo tada ”misli” da mu nestaje energije, a inzulin je u krvotoku još visok što sprječava iskorištavanje spremljene masnoće za energiju. Upravo ovdje nastupa problem, dokle god je inzulin prisutan u krvotoku, ne može doći do sagorijevanja masnoće za energiju obzirom da ovaj hormon jednostavno ”zaključava” masnoću unutar masnih stanica. Rezultat su glad i potreba za hranom bogatom ugljikohidratima koja daje brzu energiju. Jedemo li tad ugljikohidrate ponovno, tijelo sprema energiju kao masne naslage u isto vrijeme dok je inzulin u krvi visok.
Prisustvo inzulina u krvi onemogućava sagorijevanje masnoće za energiju. Zato se inzulin naziva ” hormon koji deblja”. Samo odsustvo inzulina omogućuje sagorijevanje masnoće, kako one iz hrane koju jedemo, tako i one iz naših masnih zaliha. Drugim riječima, želimo li se riješiti viška kilograma i održati svoju novu težinu, potrebno je ograničiti unos ugljikohidrata u prehrani kako bismo izbjegli inzulin u krvotoku i omogućili sagorijevanje svojih masnih naslaga. Program takve prehrane se naziva LCHF i omogućuje nam mršavljenje bez gladi.
Ovo je mehanizam debljanja i mršavljenja, stvoren tijekom evolucije kao osiguranje za opstanak čovjeka u surovim uvjetima življenja prije više stotina tisuća godina. Zahvaljujući ovom mehanizmu, čovjek je kao vrsta preživio i zavlado zemljom. U našem neznanju nam ovaj mehanizam donosi debljinu i bolest, i obrnuto, znanjem ga možemo pretvoriti u najboljeg prijatelja našeg zdravlja i vitke linije. Znanje je moć.
U čemu je zapravo kvaka debljanja?
Kada pojedemo neizbalansirani obrok koji obiluje mnoštvom loših, procesuiranih ugljikohidrata s visokim glikemijskim indeksom i glikemijskim opterećenjem, šećeri naglo ulaze u krv i potiču naglo lučenje većih količina inzulina. Visoka razina inzulina u krvi ima za posljedicu naglo “čišćenje” krvi od glukoze koju inzulin prvo deponira u stanice. Stanice uzmu i potroše glukoze onoliko koliko mogu a svu ostalu glukozu inzulin deponira u masne stanice što za posljedicu ima krv bez glukoze i nagomilavanje masnih stanica, čitaj debljanje. Dodatna a loša popratna pojava ovog procesa je i ta da visoka razina inzulina u krvi priječi djelovanje hormona glukagona koji zbog toga zaključa postojeće masne stanice i ne dozvoljava njihovo trošenje. Uz to inzulin sprečava oslobađanje glukoze iz glikogena koji je deponiran u jetri i čija je uloga da održava razinu šećera u krvi stabilnom. U takvom stanju krv je potpuno bez glukoze koja je neophodna za rad vitalnih funkcija a posebno mozga. Sve skupa to dovodi do uključivanja obrambenog mehanizma organizma u vidu pojačane gladi i neizdržljive žudnje za glukozom te mi stoga bez obzira što smo nedavno jeli imamo neutaživu potrebu za nečim slatkim. To je proces koji se vrti u krug jer stalno upadamo u hiper i hipoglikemije, stalno jedemo i stalno smo gladni.
No comments:
Post a Comment