U užurbanoj svakodnevici teško je paziti na baš svaku riječ koju izgovaramo pred djecom i razmišljati da je sve što radimo zapravo odgoj. Ponekad nam izleti ono što djeca ne bi trebala čuti, na primjer psovke, komentari na račun osoba koje djeca poznaju, kritike i slično. S obzirom da su djeca male spužvice koje sve upijaju, ne samo riječi koje čuju, već i ponašanje, stavove, vrijednosti i emocije svojih roditelja, kod doista važnih stvari ipak bi trebali pripaziti što “pretačemo” u dijete.
Djevojčicama su majke uzori i ogledalo u svijet koji ih okružuje, ali i u onaj unutarnji svijet koji svaka osoba gradi tijekom cijelog života. Promatrajući prvu i najvažniju žensku osobu u svom životu, svog ženskog idola, djevojčice će kroz odrastanje stvarati sliku o sebi kao individui, ženi te o svom položaju u društvu i okolini. Primat će vrlo suptilne poruke na temelju kojih će graditi vlastitu osobnost, samopouzdanje, sliku o sebi i društvu. Na temelju onog što je nauči mama (i tata, odnosno svi koji sudjeluju u odgoju), formirat će se u zadovoljnu, samopouzdanu i sposobnu osobu.
Da se ne bi dogodilo suprotno, odnosno da ne bi odgojem i vlastitim primjerom svoju kćerku formirali u nesigurnu, ovisnu i vječno nezadovoljnu odraslu osobu, za početak možete pripaziti i izbjegavati izjave kojima nesvjesno negativno utječete na svoju djevojčicu.
1. Debela sam / Moram na dijetu / Od sutra ne jedem ništa / Mrzim ovo salo na trbuhu / Odvratno sam se udebljala / Susjeda je grozno debela / Ova hrana deblja / Na ovoj fotografiji izgledam užasno / Nemam što odjenuti jer sam debela / Ništa mi ne stoji dobro…
Djevojčice su dovoljno bombardirane standardima ljepote koje nameću mediji, a da bi iste poruke dobivale i od majke. Mediji im govore da trebaju biti lijepe, mršave i našminkane ako žele da ih drugi vole. Ako im to isto počne govoriti i majka, a gore spomenutim izjava govori im upravo to, na curice se stavlja ogroman teret koji može imati nekoliko negativnih posljedica.
Djevojčica će zaključiti sljedeće:
– ne mogu biti zadovoljna sobom ako ne izgledam savršeno
– najvažnije mi je da drugi ljudi kažu da sam lijepa
– izgledati mogu savršeno ako ne jedem ili u potpunosti izbjegavam neku hranu
– ljudi koji su debeli nisu lijepi i ne zavrjeđuju moju pažnju
– u redu se rugati ljudima zbog njihova izgleda
Ukratko, naglasak će stavljati na ono izvanjsko, na izgled i iz toga će crpiti samopouzdanje i snagu. To je loše, jer će to samopouzdanje i snaga počivati na vrlo nesigurnim i labavim temeljima, odnosno na mišljenju i ocjenama drugih ljudi. Nadalje, curica će stvoriti nezdravi odnos prema hrani i hranjenju. Gladovanje i izbjegavanje određenih grupa hrane može dovesti do poremećaja u prehrani i nezdravog rasta i razvoja te psihoemocionalnih poteškoća. I na kraju, kako će strogo procjenjivati, kritizirati i kažnjavati sebe, tako će se odnositi i prema drugim ljudima, ocjenjujući ih površno i nepravedno samo na temelju njihovog izgleda. Takvo negativno ponašanje djevojčici može raditi velike poteškoće u socijalizaciji i stvaranju trajnih i kvalitetnih prijateljskih i partnerskih odnosa.
2. Tvoj tata je nesposoban / Da sam samo znala kakav si, ne bih se nikad udala za tebe / Muškarci su glupi / Muškarcima se ne može vjerovati
Općenite i stereotipne izjave na relaciji žene-muškarci stvaraju crno-bijelu sliku o spolovima. Negativnim izjavama o muškarcima, a posebno o suprugu/tati, kritizira se njegova osobnost, on kao osoba i ličnost. Konflikti sa suprugom su normalni i dijete će kroz odrastanje svjedočiti nekim svađama i nezadovoljstvima roditelja, no treba imati na umu da se pritom ne bi smjelo kritizirati muškarčevu osobnost niti stereotipno lijepiti etikete na čitav muški rod. Ako se upućuje kritika, ona bi trebala biti na razini suprugova ponašanja. Izjava “Tvoj tata je nesposoban, lijen, niškoristi…”, djevojčici govori da on ne valja kao osoba. Umjesto toga, kritika bi se trebala odnositi na njegovo ponašanje i konkretnu situaciju, primjerice, “Ljutita sam jer si opet zaboravio kupiti prašak za veš. Znaš da već imamo hrpu toga za oprati”.
Na ovaj način djevojčicu učimo dvije važne životne lekcije koje će joj pomoći kasnije u životu u njezinom partnerskom odnosu i bilo kojem drugom odnosu. Prva je zdravo razrješavanje konflikata u kojem se smijemo požaliti na nečije konkretno ponašanje (zaboravio si, rekao si, učinio si) i u vezi toga izraziti svoje osjećaje (tužna sam, razočarana, ljuta). A druga je da ljude ne možemo svrstati u dvije ladice: mi žene, vi muškarci, žene su sposobne, muškarci su nesposobni, žene su mudre, muškarci su glupi, žene su vrijedne, muškarci su lijeni. Svi smo mi pomalo sve i ako u djevojčicu ugradimo negativna i ograničavajuća uvjerenja, kasnije bi mogla imati problema u odustajanju od tih uvjerenja.
3. Ja ne znam ovo popraviti / To nije posao za ženu / Muškarci su u tome bolji / Zašto bi ja to radila, to je posao za muškarca / Zbog čega imam muža da bi ja to trebala raditi
Ponekad žene izbjegavaju praktične jednostavne zadatke kao što su mijenjanje žarulje, vožnja auta na pranje, pričvršćivanje nekog šarafića, preslagivanje namještaja, odvoz nekog aparata na popravak, zvanje majstora da dođe nešto napraviti u domu i slično, ne zato što to ne bi znale i mogle, već zbog stereotipa da su to muški poslovi. Naravno da će u kućanstvu postojati poslovi koje žena neće znati napraviti isključivo zato jer se nikad s time nije susrela i trebat će pomoć supruga ili majstora da nauči, ali stav “ja to ne mogu ili ne želim jer sam žena”, kćerki odašilje poruku da postoje stvari koja ona neće moći sama te će ovisiti o drugima. Umjesto da se djevojčicu kroz odgoj uči “možeš učiniti sve što poželiš, samo uči, trudi se, isprobavaj, posveti se nečemu i uspjet ćeš”, na ovaj način je stavljamo u okvir, u ladicu “nisi sposobna za mnogo toga, niti bi se trebala uopće truditi svladati nove vještine i znanja, jer ti si ipak žensko”.
Fiziološke razlike između muškaraca i žena nepobitna su činjenica. Muškarci su fizički snažniji i lakše će podići vreću tešku 50 kg, ali to ne znači da žena to isto ne može učiniti. Čak i ako ne može ovog trenutka, odustajanje pod izlikom “ja sam žena” možda nije najbolji put. Puno bolji primjer bio bi “da, ova vreća je jako teška, ali idem ju barem pokušati odnijeti sama”. Uvijek možemo pokušati, truditi se oko bilo čega u životu. Na taj način kroz odgoj gradimo samopouzdanje, učimo djevojčicu da raste kao osoba, brusi vještine, živi na način na razvija sve svoje potencijale.
4. Jesi čula, ona je dobila otkaz / Susjeda ima ljubavnika / Jučer sam ju vidjela s nekim muškarcem / Ona ti ima psihičkih problema, znam ja
Svi gore navedeni primjeri odnose se na ogovaranje, odnosno tračanje. Na neki način radi se o pričanju priča i ta potreba stara je koliko i ljudski rod. Ljudi su si oduvijek pričali priče. Ponekad su one bile o prirodi, svemiru i svijetu, ponekad o drugim ljudima, ponekad izmišljene ili su govorile o nekim prošlim vremenima. Da nije bilo priča, ne bi se generacijama prenosilo mudrosti i znanje.
No kada su te priče negativne, s ciljem da se nekog ocrni, povrijedi, umanji, društveno izolira i slično, one postaju toksični mulj i blato koje se širi i truje odnose među ljudima.
Ako majka pred svojom djevojčicom ogovara druge žene i muškarce, taj oblik druženja i socijalizacije prije ili kasnije preuzet će i njezina kćerka. Postat će zajedljiva, osuđivati, prosuđivati, uživati u tuđim nesrećama. U ekstremnom slučaju počet će preuveličavati istinu, namjerno ju iskrivljavati, pa čak i lagati o drugim ljudima. Tračerice nisu nikada omiljene u društvu, jer im se pristupa s velikim oprezom. S takvim osobama vrlo je teško izgraditi iskreni i duboki odnos, jer konstantno postoji strah da ću i ja kad tad doći na tapetu. Zato su tračerice u pravilu vrlo usamljene i nepoželjne osobe.
Svrha ogovaranja je staviti sebe iznad druge osobe, ali bez pokrića. Tračerice pronalaze snagu u nevolji drugoga, umjesto da ju traže u samima sebi. U svojim postignućima, sposobnostima i životnim iskustvima.
Ako već volite pričati o drugima, potrudite se da to budu samo dobre i pozitivne priče. Pričajte samo lijepe stvari o drugima i time ćete u svoju djevojčicu kroz odgoj usaditi pozitivne i tople vrijednosti. Veselite se s drugima i vaš će život, kao i život vaše kćerke, biti veseo, a srce puno snage i energije stvorene na zdrav način.
Djevojčicama su majke uzori i ogledalo u svijet koji ih okružuje, ali i u onaj unutarnji svijet koji svaka osoba gradi tijekom cijelog života. Promatrajući prvu i najvažniju žensku osobu u svom životu, svog ženskog idola, djevojčice će kroz odrastanje stvarati sliku o sebi kao individui, ženi te o svom položaju u društvu i okolini. Primat će vrlo suptilne poruke na temelju kojih će graditi vlastitu osobnost, samopouzdanje, sliku o sebi i društvu. Na temelju onog što je nauči mama (i tata, odnosno svi koji sudjeluju u odgoju), formirat će se u zadovoljnu, samopouzdanu i sposobnu osobu.
Da se ne bi dogodilo suprotno, odnosno da ne bi odgojem i vlastitim primjerom svoju kćerku formirali u nesigurnu, ovisnu i vječno nezadovoljnu odraslu osobu, za početak možete pripaziti i izbjegavati izjave kojima nesvjesno negativno utječete na svoju djevojčicu.
1. Debela sam / Moram na dijetu / Od sutra ne jedem ništa / Mrzim ovo salo na trbuhu / Odvratno sam se udebljala / Susjeda je grozno debela / Ova hrana deblja / Na ovoj fotografiji izgledam užasno / Nemam što odjenuti jer sam debela / Ništa mi ne stoji dobro…
Djevojčice su dovoljno bombardirane standardima ljepote koje nameću mediji, a da bi iste poruke dobivale i od majke. Mediji im govore da trebaju biti lijepe, mršave i našminkane ako žele da ih drugi vole. Ako im to isto počne govoriti i majka, a gore spomenutim izjava govori im upravo to, na curice se stavlja ogroman teret koji može imati nekoliko negativnih posljedica.
Djevojčica će zaključiti sljedeće:
– ne mogu biti zadovoljna sobom ako ne izgledam savršeno
– najvažnije mi je da drugi ljudi kažu da sam lijepa
– izgledati mogu savršeno ako ne jedem ili u potpunosti izbjegavam neku hranu
– ljudi koji su debeli nisu lijepi i ne zavrjeđuju moju pažnju
– u redu se rugati ljudima zbog njihova izgleda
Ukratko, naglasak će stavljati na ono izvanjsko, na izgled i iz toga će crpiti samopouzdanje i snagu. To je loše, jer će to samopouzdanje i snaga počivati na vrlo nesigurnim i labavim temeljima, odnosno na mišljenju i ocjenama drugih ljudi. Nadalje, curica će stvoriti nezdravi odnos prema hrani i hranjenju. Gladovanje i izbjegavanje određenih grupa hrane može dovesti do poremećaja u prehrani i nezdravog rasta i razvoja te psihoemocionalnih poteškoća. I na kraju, kako će strogo procjenjivati, kritizirati i kažnjavati sebe, tako će se odnositi i prema drugim ljudima, ocjenjujući ih površno i nepravedno samo na temelju njihovog izgleda. Takvo negativno ponašanje djevojčici može raditi velike poteškoće u socijalizaciji i stvaranju trajnih i kvalitetnih prijateljskih i partnerskih odnosa.
2. Tvoj tata je nesposoban / Da sam samo znala kakav si, ne bih se nikad udala za tebe / Muškarci su glupi / Muškarcima se ne može vjerovati
Općenite i stereotipne izjave na relaciji žene-muškarci stvaraju crno-bijelu sliku o spolovima. Negativnim izjavama o muškarcima, a posebno o suprugu/tati, kritizira se njegova osobnost, on kao osoba i ličnost. Konflikti sa suprugom su normalni i dijete će kroz odrastanje svjedočiti nekim svađama i nezadovoljstvima roditelja, no treba imati na umu da se pritom ne bi smjelo kritizirati muškarčevu osobnost niti stereotipno lijepiti etikete na čitav muški rod. Ako se upućuje kritika, ona bi trebala biti na razini suprugova ponašanja. Izjava “Tvoj tata je nesposoban, lijen, niškoristi…”, djevojčici govori da on ne valja kao osoba. Umjesto toga, kritika bi se trebala odnositi na njegovo ponašanje i konkretnu situaciju, primjerice, “Ljutita sam jer si opet zaboravio kupiti prašak za veš. Znaš da već imamo hrpu toga za oprati”.
Na ovaj način djevojčicu učimo dvije važne životne lekcije koje će joj pomoći kasnije u životu u njezinom partnerskom odnosu i bilo kojem drugom odnosu. Prva je zdravo razrješavanje konflikata u kojem se smijemo požaliti na nečije konkretno ponašanje (zaboravio si, rekao si, učinio si) i u vezi toga izraziti svoje osjećaje (tužna sam, razočarana, ljuta). A druga je da ljude ne možemo svrstati u dvije ladice: mi žene, vi muškarci, žene su sposobne, muškarci su nesposobni, žene su mudre, muškarci su glupi, žene su vrijedne, muškarci su lijeni. Svi smo mi pomalo sve i ako u djevojčicu ugradimo negativna i ograničavajuća uvjerenja, kasnije bi mogla imati problema u odustajanju od tih uvjerenja.
3. Ja ne znam ovo popraviti / To nije posao za ženu / Muškarci su u tome bolji / Zašto bi ja to radila, to je posao za muškarca / Zbog čega imam muža da bi ja to trebala raditi
Ponekad žene izbjegavaju praktične jednostavne zadatke kao što su mijenjanje žarulje, vožnja auta na pranje, pričvršćivanje nekog šarafića, preslagivanje namještaja, odvoz nekog aparata na popravak, zvanje majstora da dođe nešto napraviti u domu i slično, ne zato što to ne bi znale i mogle, već zbog stereotipa da su to muški poslovi. Naravno da će u kućanstvu postojati poslovi koje žena neće znati napraviti isključivo zato jer se nikad s time nije susrela i trebat će pomoć supruga ili majstora da nauči, ali stav “ja to ne mogu ili ne želim jer sam žena”, kćerki odašilje poruku da postoje stvari koja ona neće moći sama te će ovisiti o drugima. Umjesto da se djevojčicu kroz odgoj uči “možeš učiniti sve što poželiš, samo uči, trudi se, isprobavaj, posveti se nečemu i uspjet ćeš”, na ovaj način je stavljamo u okvir, u ladicu “nisi sposobna za mnogo toga, niti bi se trebala uopće truditi svladati nove vještine i znanja, jer ti si ipak žensko”.
Fiziološke razlike između muškaraca i žena nepobitna su činjenica. Muškarci su fizički snažniji i lakše će podići vreću tešku 50 kg, ali to ne znači da žena to isto ne može učiniti. Čak i ako ne može ovog trenutka, odustajanje pod izlikom “ja sam žena” možda nije najbolji put. Puno bolji primjer bio bi “da, ova vreća je jako teška, ali idem ju barem pokušati odnijeti sama”. Uvijek možemo pokušati, truditi se oko bilo čega u životu. Na taj način kroz odgoj gradimo samopouzdanje, učimo djevojčicu da raste kao osoba, brusi vještine, živi na način na razvija sve svoje potencijale.
4. Jesi čula, ona je dobila otkaz / Susjeda ima ljubavnika / Jučer sam ju vidjela s nekim muškarcem / Ona ti ima psihičkih problema, znam ja
Svi gore navedeni primjeri odnose se na ogovaranje, odnosno tračanje. Na neki način radi se o pričanju priča i ta potreba stara je koliko i ljudski rod. Ljudi su si oduvijek pričali priče. Ponekad su one bile o prirodi, svemiru i svijetu, ponekad o drugim ljudima, ponekad izmišljene ili su govorile o nekim prošlim vremenima. Da nije bilo priča, ne bi se generacijama prenosilo mudrosti i znanje.
No kada su te priče negativne, s ciljem da se nekog ocrni, povrijedi, umanji, društveno izolira i slično, one postaju toksični mulj i blato koje se širi i truje odnose među ljudima.
Ako majka pred svojom djevojčicom ogovara druge žene i muškarce, taj oblik druženja i socijalizacije prije ili kasnije preuzet će i njezina kćerka. Postat će zajedljiva, osuđivati, prosuđivati, uživati u tuđim nesrećama. U ekstremnom slučaju počet će preuveličavati istinu, namjerno ju iskrivljavati, pa čak i lagati o drugim ljudima. Tračerice nisu nikada omiljene u društvu, jer im se pristupa s velikim oprezom. S takvim osobama vrlo je teško izgraditi iskreni i duboki odnos, jer konstantno postoji strah da ću i ja kad tad doći na tapetu. Zato su tračerice u pravilu vrlo usamljene i nepoželjne osobe.
Svrha ogovaranja je staviti sebe iznad druge osobe, ali bez pokrića. Tračerice pronalaze snagu u nevolji drugoga, umjesto da ju traže u samima sebi. U svojim postignućima, sposobnostima i životnim iskustvima.
Ako već volite pričati o drugima, potrudite se da to budu samo dobre i pozitivne priče. Pričajte samo lijepe stvari o drugima i time ćete u svoju djevojčicu kroz odgoj usaditi pozitivne i tople vrijednosti. Veselite se s drugima i vaš će život, kao i život vaše kćerke, biti veseo, a srce puno snage i energije stvorene na zdrav način.
No comments:
Post a Comment